Napetosti ponovno rastu u globalnom trgovinskom sustavu, a Kina je postala meta kritika s mnogih strana. Američka ministrica financija Janet Yellen pozvala je tržišno orijentirane saveznike da predstave “zid protivljenja” toj zemlji zbog njezina viška industrijskih kapaciteta, za koji tvrdi da je rezultat izdašnih državnih subvencija i drugih industrijskih politika.

Slično tome, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozvala je na mjere protiv kineskih “subvencioniranih proizvoda”, od električnih vozila do čelika, koji “preplavljuju europsko tržište”.

Problem je u tome što je velik dio kritika usredotočen na određene mjere kineske vlade, poput nedavnog zahtjeva kineskih regulatora da financijske institucije povećaju kredite strateškim industrijama, poput umjetne inteligencije, i zelene proizvodnje. Ali ove su mjere usmjerene na liječenje simptoma dubljeg izazova: viška kineske štednje.

Mostovi za nigdje
Kineska nacionalna stopa štednje i dalje se tvrdoglavo kreće blizu 45 posto BDP-a, u usporedbi s oko 26 posto u Europskoj uniji i manje od 17% u SAD-u. Desetljećima se ta štednja uglavnom usmjeravala na ulaganja u nekretnine i infrastrukturu i dugo je iznosila oko 25-30 posto BDP-a.

No, kineska kućanstva imaju stambenu površinu po glavi stanovnika od više od 41 kvadratnog metra, koliko i prosječni Europljanin, a Kina ima visoko razvijenu prometnu infrastrukturu, s više brzih željezničkih linija nego ostatak svijeta zajedno. Osim ako Kina ne želi još više gradova duhova i praznih autocesta, neizbježno je usporavanje potrošnje na izgradnju. Nešto slično dogodilo se u Japanu 1990-ih, nakon što mu je puknuo nekretninski balon.

Kao i u Kini, građevinska aktivnost dugo se financirala velikom domaćom štednjom. No, u određenom trenutku cijene nekretnina prestale su rasti, a ulaganja u građevinarstvo naglo su usporila. Priznajući da štednja mora nekamo otići, vlada je naglo povećala vlastitu investicijsku potrošnju.

Ali Japanu je trebala samo određena količina infrastrukture, a sve veći broj mostova koji ne vode nikamo nije primorao vladu na odustajanje od te politike. Uz to, višak štednje mogao je završiti na samo jednom mjestu: u inozemstvu, preko slabijeg jena i velikog trgovinskog suficita.

Druga gospodarstva, posebno SAD i europske zemlje, odgovorila su na japanski izvozni suficit mjerama usmjerenima na zaštitu postojećih zapadnih poduzeća u sektorima koji se suočavaju s novom konkurencijom japanskih proizvođača.

Kada je riječ o automobilima, japanska vlada morala je pristati na “dobrovoljna” ograničenja izvoza kako bi umirila svoje zapadne trgovinske partnere. Takve prepreke japanskom izvozu malo su smanjile trgovinski višak Japana, koji je bio određen domaćim viškom štednje, ali su prebacile konkurentski pritisak na druge sektore.

Naravno, Kina je mnogo veća od Japana – oko 12 puta veća po broju stanovnika, a pet puta veća po BDP-u. No, u svom vrhuncu 1980-ih – kada je svjetsko gospodarstvo bilo mnogo manje nego danas – udio Japana u globalnom BDP-u iznosio je 17 posto, a imao je i sličan udio u globalnoj trgovini.

To nije mnogo manje od Kine danas. Iako će Kina postati mnogo važnija nego što je Japan ikada bio – njezino mnogo veće stanovništvo podrazumijeva ogroman potencijal rasta – njezina relativna težina u globalnom gospodarstvu danas usporediva je s Japanom prije nekoliko desetljeća.

Bitne razlike Japan – Kina
No, postoje važne razlike u okolnostima u kojima se nalaze te dvije zemlje – počevši od geopolitičkog okruženja. Demokratski Japan smatra se stupom svjetskog poretka, a ne prijetnjom svijetu. Nasuprot tome, sve autokratskija Kina otvoreno nastoji srušiti postojeći globalni geopolitički poredak.

Zapadu to izgleda kao dobar razlog za pokušaj ograničavanja kineske gospodarske moći. No, postoji i druga ključna razlika: klimatske promjene koje nalažu hitno smanjenje globalnih emisija stakleničkih plinova. Tehnologije potrebne za zamjenu fosilnih goriva u proizvodnji energije iziskuju velika početna kapitalna ulaganja – recimo, za izgradnju solarnih elektrana ili vjetroparkova – ali energija se tada proizvodi u osnovi bez graničnih troškova.

Zemlja bogata kapitalom poput Kine stoga ima prirodnu prednost u zelenoj tranziciji. U tom smislu, višak kapaciteta nije mana, već značajka gospodarstva s viškom štednje. Zapravo, kineski proizvođači vjerojatno bi dominirali zelenim industrijama, poput obnovljivh izvora energije, proizvodnje baterija i električnih vozila, čak i bez posebnih državnih subvencija.

S obzirom na to da brža zelena tranzicija koristi svima, visoku stopu štednje u Kini ne treba promatrati kao problem koji treba riješiti, već kao priliku koju treba iskoristiti. Nažalost, SAD je toliko fiksiran na geopolitičko rivalstvo s Kinom da je zatvorio svoje tržište za zelene kineske proizvode. Nedavna odluka administracije američkog predsjednika Joea Bidena o učetverostručenju carina na kineska električna vozila, čime je carinska stopa porasla na 100 posto, primjer je toga.

EU je mnogo manje zabrinut zbog geopolitičkog suparništva s Kinom. Unija nema tako dominantnu poziciju koju bi izgubila i ostvaruje velik ukupni trgovinski suficit, a uvoz iz Kine pao je tijekom prošle godine. No, unatoč općem povoljnom položaju, Europska komisija nedavno je uvela antisubvencijske pristojbe od oko 20 posto na uvoz električnih vozila iz Kine. To je korak u pogrešnom smjeru, iako je barem mnogo umjereniji od 100 posto carina koje je uveo SAD.

Umjesto provedbe protekcionističkih mjera za sprječavanje da kineska roba “preplavi” njezino tržište, Europska unija trebala bi pozdraviti jeftinu zelenu robu iz Kine, čime bi se učinkovito iskoristila kineska štednja za smanjenje troškova tranzicije na čistu energiju.

© Project Syndicate 2024.