Na ovogodišnjem Kineskom razvojnom forumu (godišnjem sastanku na najvišoj razini između viših tvoraca kineske politike i glavnih izvršnih direktora, sadašnjih i bivših tvoraca politike i akademika poput mene), rasprava se izravno usredotočila na rizik da Kina padne u strašnu “zamku srednjeg dohotka”. Uostalom, malo se gospodarstava u nastajanju uspješno pridružilo zemljama s visokim dohotkom.

Hoće li Kina biti iznimka od ovog obrasca? Nakon 30 i više godina u kojima je Kina ostvarila godišnje stope rasta blizu 10%, njezino je gospodarstvo naglo usporilo u ovom desetljeću. Čak i prošle godine, uz snažan oporavak od doba “nulte stope zaraze bolešću COVID”, službeno izmjereni rast iznosio je samo 5,2%.

Što je još gore, Međunarodni monetarni fond procjenjuje da će rast kineskog gospodarstva do 2028. pasti na 3,4% godišnje, a s obzirom na trenutačne politike, mnogi analitičari očekuju da će njegova potencijalna stopa rasta do kraja desetljeća iznositi samo 3%. Ako se to dogodi, Kina će se doista naći u zamci srednjeg dohotka.

Stari model prekinut
Povrh toga, problemi Kine su strukturni, a ne ciklički. Među ostalim čimbenicima, usporavanje rasta kineskog gospodarstva posljedica je brzog starenja, puknutog balona na tržištu nekretnina, masovnog prekomjernog privatnog i javnog duga (sada blizu 300 posto BDP-a) i povratka s tržišno orijentiranih reformi natrag prema državnom kapitalizmu.

Ulaganja potaknuta kreditima postala su pretjerana jer banke u državnom vlasništvu kreditiraju poduzeća u državnom vlasništvu i lokalne samouprave. Istodobno, država se suprotstavlja tehnološkom sektoru i drugim privatnim poduzećima, narušavajući poslovno povjerenje i privatna ulaganja.

Čini se da je Kina u ovom novom razdoblju deglobalizacije i protekcionizma dosegla granice rasta vođenog izvozom. Geopolitički motivirane tehnološke sankcije Zapada ograničavaju rast njezinih visokotehnoloških sektora i smanjuju priljev izravnih stranih ulaganja, a kombinacija visoke stope štednje kućanstava i niskih stopa potrošnje (zbog slabog socijalnog osiguranja i niskog udjela dohotka kućanstava) dodatno otežava rast.

Stari kineski model rasta je prekinut. U početku su niske (a time i međunarodno konkurentne) plaće u Kini značile da se ona može osloniti na laku industriju i izvoz, prije nego što nastavi s velikim ulaganjima u infrastrukturu i nekretnine.

Sada se kineske vlasti zalažu za visokokvalitetni rast temeljen na tehnološki naprednoj proizvodnji i izvozu (električna vozila, solarni paneli i drugi proizvodi zelene i visoke tehnologije) predvođen financijskim poticajima poduzećima u državnom vlasništvu u koja se već ionako previše ulaže.

Međutim, bez odgovarajućeg povećanja domaće potražnje, posebno privatne potrošnje, prekomjerna ulaganja u te sektore dovest će do prekomjernog kapaciteta i dampinga na globalnim tržištima.

Višak ponude u Kini (u odnosu na domaću potražnju) već rezultira deflacijskim pritiscima, povećavajući rizik od sekularne stagnacije. Kada je Kina bila manja i siromašnija, na globalnim se tržištima moglo upravljati naglim porastom njezinog izvoza. Ali sada kada je to drugo po veličini svjetsko gospodarstvo, svaki damping viška kapaciteta dočekat će još drakonskije carine i protekcionizam usmjeren na kinesku robu.

Kini je stoga potreban novi model rasta usmjeren na domaće usluge i privatnu potrošnju, a ne na robu. Usluge kao udio u BDP-u preniske su prema globalnim standardima, i iako kineski tvorci politike i dalje govore o poticanju domaće potražnje, čini se da nisu voljni usvojiti fiskalne i druge politike potrebne za poticanje privatne potrošnje i preventivno smanjenje štednje kućanstava.

Situacija nalaže veće mirovinske naknade, veću zdravstvenu skrb, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, stalni boravak u gradovima za radnike migrante u ruralnim područjima koji trenutačno nemaju pristup javnim uslugama, veće realne plaće (prilagođene za inflaciju) i mjere za preraspodjelu dobiti poduzeća u državnom vlasništvu kućanstvima kako bi mogla više trošiti.

Iako Kina očito treba potaknuti povjerenje privatnog sektora i oživjeti rast održivijim gospodarskim modelom, ne čini se da su kineski čelnici potpuno svjesni izazova s kojima se suočavaju. Iako je predsjednik Xi Jinping nadgledao povratak državnom kapitalizmu u posljednjem desetljeću, čini se da je premijer Li Qiang, poznati reformator orijentiran na tržište, tu bio izostavljen.

Li nije održao uobičajenu konferenciju za novinare nakon nedavnog Nacionalnog narodnog kongresa niti se sastao s punim stranim izaslanstvom na najnovijem Kineskom razvojnom forumu. Umjesto toga, sam Xi ugostio je manje izaslanstvo stranih poslovnih čelnika.

Xijeve kadrovske promjene
Najrazumnije tumačenje ovih signala je da Xi sada shvaća da mora angažirati privatni sektor i međunarodne multinacionalne korporacije kako bi vratio njihovo povjerenje i potaknuo izravna strana ulaganja, rast pod vodstvom privatnog sektora i privatnu potrošnju. Budući da je Li i dalje tu, možda se tiho zalaže za “otvaranje i reforme”, a pritom se ne ističe kako bi pokazao poštovanje prema Xiju.

Međutim, mnogi promatrači imaju pesimističnije tumačenje. Napominju da je nakon što je zaobišao tržišno orijentirane tehnokrate poput Lija, bivšeg premijera Lija Keqianga, bivšeg guvernera Narodne banke Kine Yija Ganga, savjetnike poput Liuja Hea i Wanga Qishana te razne financijske regulatore, Xi osnovao nove stranačke odbore za ekonomske i financijske poslove koji zamjenjuju tijela državne uprave.

Okružio se savjetnicima poput Hea Lifenga, vicepremijera za gospodarstvo, i Zhenga Shanjiea, novog šefa Nacionalnog povjerenstva za razvoj i reforme, koji imaju sluha za zastarjelu dogmu državnog kapitalizma.

Velike izjave i mantre o reformama i privlačenju stranih ulaganja malo znače. Bitne su stvarne politike koje će Kina provoditi tijekom sljedeće godine, a koje će pokazati može li zaobići zamku srednjih prihoda i vratiti se na put snažnijeg rasta.

© Project Syndicate 2024.