Fiskalna ekspanzija u Sjedinjenim Američkim Državama kao odgovor na pandemiju bolesti Covid-19 ne nalikuje na ništa viđeno izvan ratnih prilika. Daljnja velika javna potrošnja bit će potrebna za obnovu potrebne infrastrukture, borbu protiv klimatskih promjena i otvaranje novih radnih mjesta.

No neki ugledni ekonomisti upozoravaju da bi državna potrošnja u tako izvanrednim razmjerima mogla potaknuti ubrzavanje rasta cijena i uzrokovati podizanje sidra inflacijskih očekivanja.

Već više od tri desetljeća održavaju se očekivanja umjerenog rasta cijena u SAD-u i ostalim naprednim gospodarstvima – osobito uslijed kineske integracije u globalno gospodarstvo. Može li Kina priskočiti u pomoć dok Bidenova administracija teži otvaranju fiskalne brane?

Svakako postoje razlozi za oprez od cjenovnih rizika. Ulaganja u infrastrukturu ključna su u Bidenovoj inicijativi, a ona iziskuju materijale poput čelika i bakra. U 2021. godini zabilježen je rast cijena robe, potaknut uskim grlima na strani ponude i globalnim gospodarskim oporavkom.

Ovakav rast cijena robe raspirio je strah od inflacije. Primjerice Banka Federalnih rezervi Atlante upozorila je prošlog mjeseca da bi Sjedinjene Američke Države mogle krenuti prema inflatornoj epizodi jednakih razmjera kao u godinama nakon Drugog svjetskog rata kada je oslobađanje prigušene potražnje potaknulo nagli porast cijena od 20%.

Na sceni se pojavljuje Kina. Krajem prošlog mjeseca vlada te zemlje najavila je da će pojačati ciljane napore da se spuste cijene željezne rude, bakra, čelika i ostale najvažnije robe koje su potrošačke cijene u Kini dovele do najviše točke u 12 godina.

Državna inicijativa za zaustavljanje rasta cijena robe zasigurno će također pomoći u obuzdavanju cijena širokog raspona trajne robe za široku potrošnju koju zemlje poput SAD-a uvoze iz Kine. Kao što je rekao Keith Bradsher, pokušaj Kine da ukroti inflaciju važan je za cijeli svijet.

Brzi rast bez inflacije

Zapravo, stabilizacija cijena strateške robe odigrala je glavnu ulogu u omogućavanju Kini da postigne brzi gospodarski rast bez inflacije. Pa ipak nije uvijek bilo jasno da će kineska vlada usvojiti takav izravan pristup ekonomskom upravljanju.

Kao što sam pokazala u knjizi Kako je Kina izbjegla šok terapiju, tijekom prvih godina politike “reforme i otvaranja” Deng Xiaopinga, mnogi su tvrdili da bi Kina trebala usvojiti “šok terapiju” – što je potaknuto naglom i sveobuhvatnom deregulacijom cijena (kako bi se resetirale relativne cijene) nakon čega slijedi velika privatizacija i potpuna liberalizacija trgovine. Ipak, primijetili su, Zapadna Njemačka preko noći je provela liberalizaciju cijena nakon Drugog svjetskog rata, s velikim uspjehom.

Kina je ozbiljno shvatila ovaj savjet. U dva odvojena navrata 1980-ih gotovo je napravila prvi korak šok terapije. Godine 1988. Kina je došla do ruba Velikog praska, oslobodivši kratki inflatorni nalet koji je pomogao pripremiti teren za prosvjede na Tiananmenskom trgu 1989.

U konačnici, kinesko se vodstvo suzdržalo od iznenadne liberalizacije cijena. Nije željelo napraviti istu pogrešku koju su Sjedinjene Američke Države napravile nakon Drugog svjetskog rata.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države vratile su se sveobuhvatnoj kontroli cijena nakon neuspjeha početnih pokušaja suzbijanja inflacije. Nakon rata postavljalo se pitanje što učiniti s cijenama.

Godine 1946. 54 ekonomista– uključujući 11 bivših predsjednika Američkog ekonomskog udruženja i ugledne ličnosti poput Paula Samuelsona i Irvinga Fishera – objavili su otvoreno pismo zagovarajući postupno popuštanje kontrole cijena.

No predsjednik Harry S. Truman ionako je povukao kontrole cijena. I, kao što nas je nedavno podsjetilo izvješće Banke Federalnih rezervi Atlante, inflacija je porasla, obezvrjeđujući štednju. Stoga kada su ekonomisti 1980-ih upozorili da će naglo povlačenje kontrola cijena u Kini dovesti do odbjegle inflacije, kineski čelnici poslušali su ih.

Privatizacija velikih razmjera

Pristup koji su slijedili umjesto toga proizašao je iz kineskih poljoprivrednih reformi. U početku su izlazne kvote i cijene ostale nepromijenjene, ali odgovornost za proizvodnju prebačena je s komuna na kućanstva. Kad bi kućanstva uspjela proizvesti više od određenog udjela, mogla bi prodati višak po tržišnim cijenama.

U urbanoj ekonomiji Kina je postojeće institucije planske ekonomije prenamijenila u tvorce tržišta i sudionike u glavnim sektorima. To je omogućilo kineskoj državi da nastavi upravljati pojedinim sektorima, iako je u velikoj mjeri ustupila izravnu kontrolu nad gospodarstvom u 1980-ima i 1990-ima i upustila se u privatizaciju velikih razmjera.

Danas je Kina uglavnom povukla izravnu kontrolu cijena. Međutim, država nastavlja intervenirati na tržištu roba kada smatra da je potrebno stabilizirati određene cijene, uglavnom kroz politike koje povećavaju opskrbu ili suzbijanjem gomilanja i špekuliranja. Odjel za cijene postoji i danas pri Nacionalnom povjerenstvu za razvoj i reforme. U današnjem kontekstu dobio je novu važnost.

Bidenova administracija radi na rekonstrukciji tipa New Deal, a neki s pravom zagovaraju Nacionalno tijelo za ulaganja po uzoru na američku državnu agenciju Reconstruction Finance Corporation utemeljenu 1932. Ali kada su u pitanju lekcije iz prošlosti, politike stabilizacije cijena koje su pratile potrošnju u ratnim uvjetima do sada su malo razmatrane u američkoj političkoj raspravi.

Kineska inicijativa za suzbijanje cijena koje su raspirile strahove od inflacije u SAD-u mogla bi pomoći u suprotstavljanju raspoloženju tipičnog za jastrebove i pripremiti teren za Bidenovo poticanje javnih ulaganja.

© Project Syndicate 2021.