Početkom prošlog mjeseca kinesko zakonodavno tijelo Nacionalni narodni kongres službeno je odobrio 14. petogodišnji plan.

Ta je strategija trebala pokazati da Kina ima dugoročnu ekonomsku viziju koja će joj omogućiti procvat, unatoč geopolitičkom nadmetanju sa Sjedinjenim Američkim Državama. No prije nego što se tinta na pečatu Nacionalnog narodnog kongresa mogla osušiti, Kina je već počela sabotirati šanse za uspjeh plana.

Središnji dio 14. petogodišnjeg plana je strategija “dvostruke cirkulacije”, prema kojoj će Kina težiti poticanju rasta temeljenog na domaćoj potražnji i tehnološkoj samodostatnosti. To neće samo smanjiti oslanjanje Kine na vanjsku potražnju; također će povećati oslanjanje njenih glavnih trgovinskih partnera, osim SAD-a, na pristup njenom tržištu i sve većem broju proizvoda visoke tehnologije.

Značajno je da je krajem prošle godine, predsjednik Xi Jinping sklopio Sveobuhvatni sporazum o ulaganju (CAI) s Europskom unijom. Morao je napraviti ustupke da bi do toga došao, ali vrijedilo je: sporazum je imao potencijal ne samo produbiti veze između EU i Kine, već i dovesti do razdora između Europe i SAD-a.

Međutim Xi sada potkopava vlastiti dobro odrađeni posao, trujući odnose s ključnim trgovinskim pertnerima. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, Kina je stavila na crnu listu nekoliko članova Europskog parlamenta, britanskih i kanadskih zakonodavaca i akademika i istraživačkih institucija u Europi i u Velikoj Britaniji.

Sankcije su nesumnjivo bile osvetničke: EU, Velika Britanija i Kanada sankcionirale su mali broj kineskih dužnosnika koji su umiješani u kršenja ljudskih prava nad većinski muslimanskom manjinskom zajednicom Ujgura u provinciji Xinjiang.

Iako ove zlouporabe nisu novost, nedavna izvješća da se prisilni rad Ujgura koristi za žetvu pamuka dovela su ih do izražaja.

Sankcije se neće isplatiti

Kina ovlašćuje svoje kritičare da pokažu njeno ogorčenje tim optužbama, za koje inzistira da su politički motivirane laži. No koju god poruku sankcije trebaju poslati, nije izgledno da će se isplatiti.

Kanada, Europa i Velika Britanija do sada su ostale relativno neutralne u kinesko-američkom rivalstvu i u kineskom je interesu da tako i ostanu. Kina si može priuštiti ekonomsko razdvajanje od SAD-a (iako će ono biti skupo). Ne može si priuštiti istovremeno razdvajanje od ostatka glavnih zapadnjačkih gospodarstava.

Sveobuhvatni sporazum o ulaganju (CAI) već je ugrožen. Europski parlament tek ga treba odobriti. Međutim, u znak protesta protiv kineskih sankcija protiv nekih svojih članova, Parlament je otkazao nedavni sastanak kako bi se o tome raspravljalo.

Neki zakonodavci sada tvrde da bi Kina trebala ratificirati konvencije Međunarodne organizacije rada o prisilnom radu prije ratifikacije Sveobuhvatnog sporazuma o ulaganju.

Dalje potkopavajući svoje ekonomske izglede, Kina napada privatne korporacije jer su izrazile zabrinutost zbog optužbi za prisilni rad. Prošle godine švedski maloprodajni lanac trgovina odjećom H&M najavio je da neće više upotrebljavati pamuk iz Xinjianga jer je tamo bilo preteško provesti “vjerodostojnu dubinsku analizu”.

Razgovor o pamuku iz Xinjianga postajao je sve žustriji i ponovno se pojavila izjava tvrtke H&M i izazvala je salvu kritika. Vodeće kineske tvrtke za e-trgovinu povukle su H&M proizvode sa svojih platformi, a slavne osobe iz Kine otkazale su ugovore s tim brendom.

Potaknut državnim medijima, pokret za bojkot H&M-a, kao i ostalih zapadnih brendova koji odbijaju pamuk iz Xinjianga, uključujući Nike, New Balance i Burberry zahuktava se. Čini se da je Kina sigurna da će njena taktika zlostavljanja uspjeti.

Naposljetku, zapadne multinacionalne kompanije ne žele biti protjerane iz Kine, važnog tržišta rasta. I doista, H&M već je objavio novu izjavu u kojoj naglašava svoju “dugoročnu predanost” Kini i svoju posvećenost “vraćanju vjere i povjerenja” svojih “kupaca, kolega i poslovnih partnera” ondje.

Međusobna ovisnost

Unatoč tome, Kina možda čini grešku pod pretpostavkom da je njen položaj jači ili bolji nego što stvarno jest. Baš kao što zapadne multinacionalne kompanije žele prodati svoju robu kineskim kupcima, kineske tvrtke trebaju te kompanije kako bi od njih i dalje dobivale inpute. To su odnosi međusobne ovisnosti.

Povrh toga, iako je veličina kineskog tržišta možda dovoljno privlačna da navede multinacionalne kompanije na ustupke, ne treba ugrožavati njihovu reputaciju na Zapadu, na koji i dalje otpada većina njihovih prihoda. Primjerice, dva najveća tržišta H&M-a su SAD i Njemačka; Kina je njeno treće po redu tržište, ali je 2020. na nju otpalo samo 5% od ukupnih prihoda.

Drugim riječima, H&M si može priuštiti gubitak pristupa kineskom tržištu. No njegovih 621 kineskih dobavljača možda si neće moći priuštiti gubitak H&M-a kao kupca. U širem smislu, egzodus zapadnjačkih multinacionalnih kompanija iz Kine neizbježno bi primorao na pomicanje i opskrbne lance koji ih snabdijevaju, što bi rezultiralo zatvaranjem kineskih tvornica i gubitkom milijuna radnih mjesta.

Kineska vlada još uvijek ima vremena za mijenjanje smjera. To prije svega znači da se neovisnim stručnjacima omogući provođenje istrage farmi pamuka u Xinjiangu.

Ako se Kina zaista ne koristi prisilnim radom, to je najbolji način da to dokaže i poboljša odnose sa zapadnjačkim poduzećima i vladama. No takva se razumna reakcija čini malo vjerojatnom, ponajviše stoga što su kineski čelnici i dalje uvjereni da je njihovo tržište jednostavno prevažno za napuštanje.

Trebali bi se prisjetiti da su, ne tako davno, bili potpuno sigurni da si Sjedinjene Američke Države ne mogu priuštiti ekonomsko razdvajanje od Kine. Tada su bili u krivu, a možda i sada nisu u pravu. Razlika je u tome što si ovaj put ni Kina ne može priuštiti ekonomsko razdvajanje.

© Project Syndicate 2021.