Može li novoizabrani američki predsjednik Joe Biden istovremeno hodati i žvakati žvakaću gumu? Ako hodanje izjednačimo s upravljanjem domaćim pritiscima, a žvakaća guma je provođenje uravnotežene vanjske politike, odgovor uopće nije jasan.

Napetost između dvostranačkih poziva na sputavanje Kine i imperativa suradnje s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom vezano uz klimatske promjene dobar je primjer.

Biden planira okupiti širok savez demokratski nastrojenih pacifičkih i europskih zemalja radi provjere kineskog ekspanzionizma.

Međutim, prema mišljenju Xija, Kina će možda moći iskoristiti obećanje o suradnji po pitanju klimatskih promjena kao izvor prednosti kojom će omesti Bidenovu strategiju sputavanja, osobito s obzirom na republikansko protivljenje klimatskim aktivnostima i neprijateljstvo prema Kini.

Ulog ne može biti veći. Čovječanstvo je suočeno sa zaista katastrofalnom budućnošću ako se dva najveća svjetska gospodarstva – i najveći emitenti ugljikovog dioksida (CO2) – ne obvežu na suradnju u rješavanju klimatskih promjena.

Pa ipak, o mračnim izgledima da će kinesko-američko geopolitičko nadmetanje omesti suradnju vezano uz klimatske promjene rijetko se raspravlja u Washingtonu ili Pekingu.

U Sjedinjenim Američkim Državama uvriježeno je mišljenje da je smanjenje emisija CO2 Kini u vlastitom interesu. Osim što je najveći svjetski emitent CO2, Kina je najveći svjetski potrošač ugljena, na nju otpada 52% globalne upotrebe ugljena.

Visoke razine onečišćenja prijete narušavanjem potpore vodećoj Komunističkoj partiji među rastućom kineskom srednjom klasom koja zahtijeva čišći okoliš. Povećava se i međunarodni pritisak.

Tražit će visoku cijenu

Nažalost, ovo stajalište ne uzima u obzir vjerovanje Kine da je po pitanju klimatskih promjena ona potrebna Zapadu više nego što je Zapad potreban njoj. Stoga će za svoj doprinos tražiti visoku cijenu, osobito od SAD-a i svojih europskih saveznika. I, kako bi izbjegla gubljenje ugleda u međunarodnoj zajednici – ili pretjerani optimizam – vjerojatno će postupiti na proračunat način.

Prvi krak kineske strategije već je vidljiv. Na nedavno održanom Summitu o klimatskim ambicijama, koji su sazvali Ujedinjeni narodi, Xi je ponovio svoje obećanje o postizanju vrhunca emisija CO2 prije 2030. te postizanju ugljične neutralnosti prije 2060.

Xi je također obećao da će postići još ambicioznije klimatske ciljeve do 2030. To uključuje smanjenje emisija CO2 po jedinici BDP-a za 65% (u odnosu na razinu iz 2005. godinu); pobrinuti se da na obnovljive izvore energije otpada četvrtina primarne potrošnje energije i povećanje ukupnog instaliranog kapaciteta energije vjetra i solarne energije na više od 1,2 milijarde kilovata (otprilike tri puta više od instaliranog kapaciteta u Kini 2019.). Cilj takvih izjava je ojačati međunarodni profil Kine – i staviti SAD pred svršen čin.

Drugi krak kineske strategije nije još otkriven, ali razumno je očekivati da će pokušati iskoristiti svoje očito vodstvo na području klime kako bi osigurala ekonomske i političke ustupke.

Kina bi prije svega pozvala na široki kooperativni, nekonfliktni međunarodni dijalog i zatražila smanjenje carina – odlazeća administracija predsjednika Donalda Trumpa uvela je 30% carinu na kineske solarne panele – i prijenos čistih tehnologija, kako bi si pomogla u ispunjenju klimatskih obaveza.

Pored tih pragmatičnih zahtjeva, kineski čelnici bit će u iskušenju pritisnuti Zapad da ublaži svoje kritike kineskog kršenja ljudskih prava, osobito represije nad Hong Kongom i masovnog zatvaranja Ujgura u logore u Xinjiangu.

Republikanci spremaju sabotaže

Ova dvokraka strategija stavit će Bidena u tešku poziciju. Ako njegova obećanja po pitanju klimatskih promjena ne ispune obećanja međunarodne zajednice, Kina će izgledati kao odgovornija sila. Ako se obveže na ambiciozne klimatske ciljeve, republikanci će potkopati njegovu vjerodostojnost sabotirajući relevantne politike u Kongresu i na sudovima.

Čak i ako republikanci danas ne uspiju blokirati klimatske aktivnosti, postoji rizik da bi ih republikanska administracija – koju bi možda mogao voditi predsjednik Donald Trump u drugom mandatu – mogla poništiti 2024., kao što je Trump učinio kad je postao predsjednikom 2017.

Istovremeno, s obzirom na dvostranačku antipatiju u SAD-u prema Kini, Biden vjerojatno ne bi mogao dati ni skromne ustupke na carine ili prijenos tehnologija i bio bi pod snažnim pritiskom da se suoči s Xijem zbog kršenja ljudskih prava.

Kina bi tada to mogla iskoristiti za zauzimanje sličnog tvrdog stava, inzistirajući na tome da se Biden neopozivo obveže po pitanju djelovanja vezano uz klimatske promjene – što je nemoguć zahtjev s obzirom na republikansku oporbu – prije poduzimanja dodatnih mjera.

Činilo bi se da je Amerika skrivila zastoj koji bi nastao kao posljedica svega toga, što bi potkopalo njen položaj na globalnoj pozornici u odnosu na Kinu. No taj scenarij bio bi doista poguban iz perspektive pitanja klimatskih promjena. Bidenova administracija mora priznati kako se to lako može dogoditi i učiniti sve što je u njenoj moći da se pobrine da do toga ne dođe.

© Project Syndicate 2020.