Ekonomska i vanjska politika američkog predsjednika Joe Bidena mogla bi predstavljati oštar odmak od politika njegova prethodnika Donalda Trumpa. No kada je riječ o odnosima s Kinom, Biden je u velikoj mjeri zadržao Trumpov nepopustljiv stav – odbijajući, primjerice, poništiti Trumpovo povećanje carina na kineski izvoz i upozorivši na daljnje kaznene trgovinske mjere.

To odražava rasprostranjenost nepopustljivih američkih stavova prema Kini. Kada je časopis Foreign Affairs nedavno pitao vodeće američke stručnjake je li američka vanjska politika postala previše neprijateljska prema Kini, gotovo polovica ispitanika (32 od 68) nije se složila ili se nipošto nije složila – što upućuje na sklonost još nepopustljivijem američkom stajalištu prema Kini.

Za ekonomiste, koji imaju tendenciju gledati na svijet u pozitivnom smislu, to je zagonetka. Zemlje mogu poboljšati sebe i druge suradnjom i izbjegavanjem sukoba.

Najjasnija primjena ovog načela je dobit od trgovine koju zemlje postižu. Općenito je u korist svake zemlje otvoriti svoja domaća tržišta drugima. Međutim, ista ideja proteže se i na područja politike u kojima bi moglo doći do napetosti između domaćih i globalnih interesa. Da, zemlje bi mogle provoditi politiku susjeda – prosjaka, kao što je ograničavanje pristupa matičnim tržištima kako bi poboljšale svoje uvjete trgovine ili šlepanje globalnim javnim dobrima kao što su politike dekarbonizacije. Ali zar ne bi bilo bolje da se suzdrže od takvih akcija kako bismo svi zajedno bili uspješniji? Nasuprot tome, geopolitički stratezi imaju tendenciju gledati na svijet u smislu nulte sume. Nacije države natječu se za moć – sposobnost upravljanja drugima prema svojoj volji i nesmetano slijeđenje svojih interesa – što je nužno relativno. Ako jedna zemlja ima veću moć, njen suparnik mora imati manju. Takav svijet nužno je konfliktan, dok velike (SAD) ili rastuće sile (Kina) izvode lukavstva za regionalnu i globalnu dominaciju.

Neizbježan sukob sa Zapadom?

U nedavnom članku John Mearsheimer sa Sveučilišta u Chicagu snažno je artikulirao ovaj stav. Mearsheimer je bio među onima u istraživanju časopisa Foreign Affairs koji se uopće nisu slagali s tvrdnjom da je američka politika možda postala previše neprijateljska prema Kini. “Sve velike sile, bile one demokracije ili ne”, piše on, “nemaju puno izbora nego se natjecati za vlast u onome što je u korijenu igra nulte sume”. Posljedice za američko – kineske odnose sumorne su: Kina će sigurno htjeti proširiti svoju moć, a SAD nema drugog izbora nego pokušati je obuzdati. Ovo stajalište postavlja važan izazov za ekonomiste i druge koji vjeruju u ostvarenje stabilnog, mirnog i uglavnom kooperativnog svijeta u kojem SAD i Kina mogu zajedno napredovati.

“Realistički” teoretičari međunarodnih odnosa kao što su Mearsheimer i moj kolega sa Sveučilišta Harvard, Stephen Walt, očito su u pravu kada se protive “liberalnoj” pretpostavci da bi otvorena tržišta u SAD-u i multilateralizam utemeljen na pravilima proizveli Kinu koja izgleda “više poput nas”. Američka politika suradnje s Kinom, koja se provodila dok Trumpova administracija nije preuzela vlast, možda je pomogla Kini da postane bogatija, ali nije učinila zemlju ni demokratskijom ni manje spremnom za natjecanje za vlast i utjecaj. No podrazumijeva li Kina s izrazito drukčijim gospodarskim i političkim sustavom i strateškim interesima vlastiti neizbježan sukob sa Zapadom? Možda i ne. Argument realista o nadmoći moći ovisi o pretpostavkama koje treba provjeriti.

Svijet nepromjenjivog sukoba

Prvo, iako države mogu dati prednost nacionalnoj sigurnosti i opstanku iznad svega, postoji veliki jaz između ispunjavanja tih užih ciljeva i maksimalne moći. SAD bi bio siguran od uništenja ili invazije čak i bez prisutnosti vojske na svakom kontinentu. Povjesničar Stephen Wertheim tvrdi da se ekspanzionistička vizija američke vanjske politike uvijek natjecala sa suzdržanijim pristupom, obmanjujuće i odbojno označenim kao “izolacionizam“. Teritorijalni integritet Kine ostat će nesporan čak i bez zveckanja sabljom prema susjedima. Osim osnove sigurnosti, potraga za moći natječe se s drugim nacionalnim ciljevima, kao što je domaći ekonomski prosperitet, koji iziskuju manje maltretiranja na svjetskoj sceni.

Istina je ne postoji svjetska vlada koja bi osigurala da države postupaju u skladu s pravilima čije bi donošenje moglo biti u njihovom interesu. Zbog toga je suradnju teže pobuditi, ali ne u potpunosti.

Naposljetku, također je točno da nesigurnost i rizik od pogrešne percepcije namjera drugih država kompliciraju izglede za međunarodnu suradnju među velikim silama. Čisto obrambene mjere, bilo gospodarske ili vojne, vjerojatno se percipiraju kao prijetnje, kumulirajući kroz začarani krug eskalacije. Ali i ovaj problem može donekle biti ublažen. Kao što smo Walt i ja tvrdili, mogao bi pomoći okvir koji olakšava komunikaciju i potiče uzajamno opravdanje djelovanja koje druga strana može pogrešno protumačiti. Mearsheimer je skeptičan po pitanju da kreativni institucionalni dizajn može dovesti do velike promjene. “Pokretačka snaga iza (američko – kineskog) suparništva velesila strukturna je”, piše on, “što znači da se problem ne može eliminirati pametnim donošenjem politika”. Međutim, struktura ne određuje u potpunosti ravnotežu u složenom sustavu u kojem definicija nacionalnih interesa, strategije koje se provode i informacije dostupne akterima u određenoj mjeri ovise o našim izborima.

Struktura suparništva velesila može isključiti svijet ljubavi i harmonije, ali ne nalaže svijet nepromjenjivog sukoba. To ne isključuje nijednu od bezbroj alternativa koje leže između tih krajnosti. Struktura nije sudbina: zadržavamo neovisnost za izradu boljeg (ili goreg) svjetskog poretka.