Kako se približava listopad i 20 godina od usvajanja Zakona o sprečavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti koji je donio u javni život naše zemlje imovinsku karticu, ponovo se u javnosti poprilično zakuhalo jer dužnosnice i dužnosnici imaju problema s ispunjavanjem tog jednostavnog dokumenta, uvriježenog u pravno-političkim sustavima gotovo svih najrazvijenijih zemalja.

Otkad se uopće pojavila kao pojam, imovinska kartica zbunjivala je osobe kojima su građani dali povjerenje na izborima, pri čemu je vjerojatno najpoznatiji bio slučaj sa satovima jednog bivšeg premijera, koji nije bio siguran jesu li satovi pokretna ili nepokretna imovina, pa ih nije ni unio u imovinsku karticu.

A slična situacija se ponavlja i sada, s propitivanjem treba li uopće u imovinskoj kartici objavljivati prihode od dividende, zašto prijavljivati trošak plaćanja najma stana i tako redom…

Iritantno skretanje pažnje
Naravno, ovisno o simpatijama, uvijek se nađe i način za relativiziranje pojedine odredbe pa je trenutačno javni prostor prepun različitih argumenata kojima najrazličitiji dionici nastoje obraniti dužnosnike koji su im simpatični.

Imamo tako argumente tipa “pa čovjek ima puno, ta dividenda mu ne znači puno”, “ne stigne se uvijek gledati stanje na računu”, “hoće li sad Povjerenstvo provjeravati i račune od vode i plina” i tako dalje… Poprilično je zabrinjavajuće koliko često se na odredbe važećeg zakona, iznimno bitnog za suzbijanje korupcije i razvoj političke kulture, gleda tipa one famozne “pa nećemo se držati zakona kao pijan plota” kad se nastoji opravdati pogreške srcu bliskih dužnosnika.

A još iritantnije je kad krene avididrugizam (engl. whatabouthism), odnosno skretanje pažnje na slične pogreške drugih, pri čemu se vlastitima malo bavimo. A niti jedno niti drugo ponašanje, a ponajmanje kombinacija, neće doprinijeti da nam u zemlji budu manji rizici od korupcije i javna uprava bolje funkcionira.

Glavni ciljevi objave podataka o imovini dužnosnika su povećanje transparentnosti i povjerenja građana u javne institucije – ideja je da se na taj način pokaže da političarka, odnosno javni službenik, nema što sakrivati, odnosno da su spremni pokazati javnosti svoju imovinu i tako dokazati da se nije neobjašnjivo povećala tijekom obnašanja mandata.

Drugi razlog je da se pomogne izbjeći sukob interesa: kad ministar zna da je čelni čovjek nekog odjela vlasnik restorana, onda mu neće povjeriti organizaciju večera za inozemne delegacije. I s tim ciljem je imovinska kartica i zaživjela u našem zakonodavstvu. No, već od samog početka bilo je otpora i ismijavanja.

No vremenom su se dužnosnice i dužnosnici izvještili u ispunjavanju imovinskih kartica, a i javnost je podigla razinu očekivanja, tako da je sad, srećom, u Hrvatskoj vijest kad netko ne da u imovinskoj kartici sve tražene podatke. Sad je nemoguće naći opravdanje za neprikazivanje bilo kakve imovine, a pogotovo novca. Kroz skoro dva desetljeća prakse obrazac se kontinuirano dopunjavao jer se u praksi pokazalo da maštovitost u izigravanju propisa u Hrvatskoj nema granica.

Dakle, cilj kartice nije samo prikazivanje promjena u imovini već svih mogućnosti utjecaja na dužnosnika. Vjerujem da se još svi sjećamo jedne bivše ministrice u čijem dvorištu je bio mercedes, ali ne njen, već firme koja joj ga je dala na korištenje. Bez obzira je li dobila auto u vlasništvo ili na korištenje, neosporna je činjenica da se ministrica vozila u mercedesu, a to isto nešto košta.

Najam luksuznog vozila može biti i nekoliko tisuća eura mjesečno pa sad razmislite može li takav poklon, premda nematerijalni, dovesti u pitanje objektivnost dužnosnice? Slična je logika i unosom podataka o najmu i kreditu.

Velika je razlika ako netko plaća najam trosobnog stana 50 ili 500 eura mjesečno, ne samo u cijeni već i u ugrožavanju objektivnosti tog najmoprimca. Iskustvo je pokazalo da ima jako, jako različitih situacija pa je upravo stoga Povjerenstvo i dalo takvu uputu koja je ponajprije u interesu dužnosnika.

Svi dužnosnici ispunjavanjem imovinske kartice imaju mogućnost pokazati da su odgovorni prema propisima naše zemlje i da nemaju što skrivati. Netko tu priliku iskoristi, netko ne, pri čemu su razlozi nebitni.

Hrvatska među otvorenijima
Posljedice mogu biti različite, od pravnih do moralnih, no velika je šteta da uopće dođe do skandala. U slučaju ranije spomenutog bivšeg premijera tadašnje Povjerenstvo je s 4 glasa za i 3 protiv (među kojima je bio i moj) zaključilo da imovinska kartica nije bila dovoljno jasna, čime je izbjegao formalnu osudu, no svakako je izgubio na vjerodostojnosti.

Sad samo čekam da se opet netko krene zalagati za ukidanje imovinskih kartica jer je to “udarac na privatnost dužnosnika”, “nepotrebno opterećivanje tehnikalijama”, “neugodno za nas jer kad vide rođaci da imam ušteđevinu traže me novce” i da ne nabrajam sad sve vješte i manje vješte izgovore protiv imovinskih kartica.

Svi ti izgovori su potpuno besmisleni jer nam imovinske kartice apsolutno trebaju ako želimo smanjivati rizik od korupcije. I kao zemlja trebamo biti jako ponosni što je Hrvatska u samom vrhu, a možda i prva u svijetu kad je riječ o dostupnosti imovinskih
kartica.