Poduzeća malog i srednjeg poduzetništva čija je djelatnost finalna prerada drva, koja jesu ili nisu uključena u proizvodnju jednog lokalnog drvnog klastera imaju, zna se, potrebu pribaviti financijska sredstva za redovito poslovanje i investicije. Kako bi mogli nastaviti održavati i učvršćivati svoj položaj na tržištu i izgrađivati svoju globalnu konkurentnost.

Većina tih proizvodnih poduzeća je u obiteljskom vlasništvu. Godinama su podkapitalizirana. Banke su, dakako, u financiranju odlučujući činilac. Zato se postavlja pitanje kako uvjeriti banke, naročito u šumom bogatim županijama, da u djelatnosti proizvodnje namještaja i finalne prerade drva leže “mrtvi kapitali”? Točnije, da su brojne neiskorištene mogućnosti unapređenje rada i poslovanja već aktivnih poduzeća i domaće drvne branše u cjelini. Motiv je novostorena (dodana) vrijednost te izvoz i zapošljavanje u ruralnim krajevima. Na tragu podizanja do sada nedovoljne ekonomske efikasnosti u korištenju domaćih izvora sirovine. Za banku poslovni rezultat poduzeća je temeljni preduvjet. U organiziranju proizvodnje i poslovanja lokalnih drvnih klastera konkurentnosti (LDK) učimo se na vlastitom iskustvu i iskustvu konkurencije. Isto vrijedi za problematiku financiranja malogospodarskih poduzeća.

Promjena vlasništva 
Urađene su do sada brojne studije i istraživanja o ekonomskim, organizacionim i socijalnim karakteristikama lokalnih proizvodnih klastera, poduzetničkih i industrijskih zona i distrikta i sličnih proizvodnih aglomeracija. Međutim, puno je manje istraživanja izvršeno s ekonomsko-financijskog stajališta. Prije svega o mjestu i ulozi banaka u razvoju malog gospodarstva i klasterizacije. Jer, potrebno je otvoriti nove prostore u odnosu banka – industrijsko, obrtničko poduzeće. U području pribavljanja sredstava, investiranja i samofinanciranja.  U Hrvatskoj novost više, a ujedno veliki izazov je razvoj odnosa na relaciji banka – malogospodarski subjekti koji su članovi određenog lokalnog klastera. Naše pozornosti vrijedne su sljedeće karakteristike tog odnosa.

Prva je vezana na promjenu vlasništva proizvodnih poduzeća i banaka. Radikalnih promjena s dobro poznatim posljedicama. Druga je činjenica da se danas u proizvodnji namještaja i ostalih finalnih proizvoda od drva u najvećem broju slučaja radi o mikro i malim proizvodnim poduzećima, čija je financijska struktura vrlo jednostavna. Kredit banke je za njih jedini vanjski izvor financiranja. Slijedi, da banke, naročito lokalne banke, imaju ulogu glavnog sugovornika malih i srednjih poduzetnika, kako glede pribavljanja obrtnih tako i investicijskih sredstva. Što je, razumije se, od presudnog značenja za njihovo redovito poslovanje i razvoj. Ne radi se o velikim financijskim sredstvima. Okvir su “minikrediti”.

Načela, kojima se u kreditiranju rukovodio, na primjer, M. Yunus. Objektivno, u drvoprerađivačkoj proizvodnji s relativno malo novca mogu se pokrenuti pozornosti vrijedni poduzetnički poduhvati. Između ostalog, provedbom toliko puta obećanih “novih inovativnih oblika financiranja”.  Treća, za naše prilike apsolutna novost odnosa s bankama je u činjenici da je veći broj malogospodarskih poduzeća drvne branše odlučio okupiti se i povezati u lokalne drvne klastere konkurentnosti (LDK). Ekonomska tranzicija i pretvorba vlasništva je radikalno izmjenila strukturu naše industrije. Nema više 60 drvnih kombinata koji su do 1990. godine bili protagonisti drvne industrije. Danas, naša je realnost više 1200 poduzeća drvoprerađivačke djelatnosti. Od kojih više 90% su malogospodarski subjekti.

Zadovoljne banke
Za poslovanje lokalnog bankarstva umrežavanje malogospodarskih subjekata u klastere jedne industrijske grane, u pravilu, je prednost i korist. Upravljati kreditnim linijama većeg broja malih poduzeća koja su međusobno povezana u klaster različito je od kreditiranja jednog malog poduzeća. Zato što poslovni rezultat lokalnog drvnog klastera, točnije njegovih članica, zavisi od cjenovne i troškovne globalne konkurentnosti njihovih proizvoda. Zna se, proizvodni/vrijednosni lanac je toliko konkurentan koliko je konkurentna najslabija karika u njemu. Prema tome, može se zaključiti da je konkurentnost, a u većini slučaja profitabilnost svake karike u lancu, svakog člana klastera – malogospodarskog poduzeća odlučujući uvjet njegovog opstanka.

Banke sa zadovoljstvom posluju s profitabilnim poduzećima. To bolje ako je riječ o mikro i malim poduzećima. Disperzija rizika je veća. Temeljem višegodišnjeg kapilarnog praćenja i kontrole poslovanja umreženih poduzeća, a glede raznih oblika sudjelovanja banaka u njihovim  izvoznim poslovima, izvršeno je, prema izvorima iz inozemne stručne literature, više istraživanja na relevantnim uzorcima. Utvrđeno je da je rejting (malih) članica jednog lokalnog klastera u prosjeku bolji, od rejtinga samostalnih malih poduzeća koja nisu članice klastera.  Bruto profitna marža članica klastera je veća, veća je razina dodane vrijednosti, veća je razina rentabilnosti investiranog kapitala, veći je u prosjeku rast ukupnog prihoda od malih poduzeća koja nisu članice klastera.

Poticaj organiziranju
Zaključak je tih istraživanja je da financijsko poslovanje malogospodarskih proizvodnih poduzeća koja su okupljena u konkurentnom lokalnom klasteru ima više prednosti. Kamatnjak je niži, restrikcija kreditnih linija od strane banke nastupa kasnije nego kod malih poduzeća koja su “izolirana”. Razumije se, sudjelovanje jednog malogospodarskog subjekta u radu bilo kojeg klastera nije samo po sebi garancija njegovih dobrih performansi. U praksi je dokazano da subjekti u klasteru međusobno kooperiraju, ali i konkuriraju. U nekim konkretnim slučajima lokalne filijale “velikih” banaka i lokalne poslovne banke bile su poticaj organiziranju malih poduzetnika u lokalni klaster. U nekim drugim inozemnim primjerima članice dobro organiziranih i konkurentnih lokalnih klastera potaknule su osnivanje lokalnih banaka, zadružnih štedionica i sličnih štednih i kreditnih udruženja dioničarskog tipa. Lokalne banke mogu biti “organizam” koji raste i razvija se paralelno sa lokalnim klasterom.