Nedavne izborne pobjede ljevičarskih stranaka u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu mogle bi najaviti novo doba kreiranja klimatske politike u Europi. Nova britanska laburistička vlada ima ambiciozne planove za proširenje kapaciteta za obnovljive izvore energije; i, iako preostaje zahtjevna izgradnja koalicije, klimatski skeptična krajnja desnica osujećena je u Francuskoj.

Možemo se nadati da će se ovaj zamah prenijeti na sastanak ministara vanjskih poslova skupine zemalja G20 u Rio de Janeiru 24. srpnja. Ondje će bogate zemlje razmotriti inovativni prijedlog Brazila o minimalnom godišnjem porezu na bogatstvo od 2% za svjetske milijardere. Takav porez, zajedno s novim instrumentima za financiranje borbe protiv klimatskih promjena za koje se očekuje da će biti najavljeni, mogao bi poduprijeti ulaganja u zeleni rast, prilagodbu klimatskim promjenama i mjere za rješavanje nejednakosti unutar zemalja.

Dvostruki standardi

Ali novi investicijski instrumenti neće biti dovoljni. Kao što nam je pokazalo iskustvo s bolešću Covid-19, isključivo tržišni pristupi nisu bili dovoljni za borbu protiv pandemije, a oni ne mogu ni pomoći u suzbijanju uništavanja okoliša ili sve većeg jaza između bogatih i siromašnih u svijetu. Čak se i bogate zemlje počinju udaljavati od neoliberalne ortodoksije privatizacije i deregulacije. Ali sve dok zemlje u razvoju ostaju sputane starim pravilima, imat će poteškoća s razvojem vlastitih ekonomskih modela i oblikovanjem vlastite sudbine.

Dok su prethodno zapadni zagovornici slobodne trgovine osuđivali kinesko korištenje protekcionizmom i subvencijama u korist strateških sektora, sada su te prakse imperativ u naprednim gospodarstvima. Sjedinjene Države upumpavaju desetke milijardi dolara u domaću proizvodnju električnih vozila i baterija kroz Zakon o smanjenju inflacije, koristeći državu za poticanje ulaganja i otvaranje radnih mjesta u zelenim sektorima. Ali rješavanje klimatskih promjena globalna je borba, a međunarodna trgovinska pravila općenito ne dopuštaju zemljama u razvoju da na taj način potaknu vlastite industrije. Primjerice, Indonezija – globalni lider u području nikla, ključnog metala u baterijama za električna vozila – kažnjena je u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji zbog provođenja industrijske strategije.

Stoga, dok recepti neoliberalne politike padaju u nemilost u razvijenim gospodarstvima, prepakiravaju se u zelene kutije za one manje imućne. Tvorci politika u zemljama s visokim dohotkom mogu se osloniti na skupe poluge industrijske politike poput poreznih poticaja i kreditnih jamstava, dok zemlje u razvoju nemaju takav luksuz. Potonje moraju smisliti kako otvoriti radna mjesta, smanjiti nejednakost i dekarbonizirati svoja gospodarstva, a sve to s mnogo ograničenijim skupom alata i tehnoloških kapaciteta.

Povrh toga, bogatije zemlje tjeraju zemlje u razvoju da “preskoče” na obnovljive izvore energije nerealnim tempom. Ne prepoznaju potrebu zemalja u razvoju za ograničenom kratkoročnom upotrebom fosilnih goriva ili da nepoštena trgovinska pravila ograničavaju pristup siromašnijih zemalja pristupačnoj zelenoj tehnologiji i jeftinom kapitalu. Takvi dvostruki standardi ukazuju na istu neravnotežu moći uočenu posljednjih godina kada su bogatije zemlje gomilale cjepiva, rezale proračune za pomoć i nisu ispunile prošla obećanja o financiranju borbe protiv klimatskih promjena.

Licemjerje nije prošlo nezapaženo. Autoritarni populisti poput bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, argentinskog predsjednika Javiera Mileija i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana promicali su narativ da klimatske politike potkopavaju gospodarski rast. To može biti istina, ali samo zbog kompromisa koje nameću neoliberalne politike. Kad bi zemlje u razvoju mogle oblikovati vlastite politike, ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena potaknula bi otvaranje radnih mjesta i uključiv rast. Države od kojih se traži da ozelene svoja gospodarstva trebaju fleksibilno financiranje po povlaštenim stopama. Također bi imale koristi od progresivnih nacionalnih i međunarodnih poreznih sustava koje se nadovezuju na nedavne uspjehe kao što je Porezna konvencija UN-a, napor predvođen zemljama u razvoju da demokratiziraju porezna pravila i oduzmu kontrolu zatvorenim organizacijama poput OECD-a.

Slabljenje neoliberalizma daje gospodarstvima u razvoju i gospodarstvima u nastajanju priliku da surađuju na osmišljavanju nove paradigme. Osmišljavanjem državnih modela koji povezuju zelene strategije sa socioekonomskim razvojem, one mogu zaštititi klimatski program od napada autoritarnih oportunista.

Primjeri Meksika i Brazila

Razmislite o Meksiku, proizvodnoj sili i proizvođaču nafte koji je upravo izabrao klimatsku znanstvenicu Claudiju Sheinbaum za predsjednicu. Njezina vlada ima za cilj uložiti 13,6 milijardi dolara u obnovljivu energiju, uz cilj da do 2030. zadovolji 50% potražnje za električnom energijom putem izvora s nultom neto stopom emisija ugljika. Ako se pravilno provedu, ti bi napori trebali promicati otvaranje radnih mjesta i smanjiti nejednakosti, pri čemu bi se poduzeća u državnom vlasništvu trebala iskoristiti za potporu uvođenju zelenih tehnologija. Ohrabrujuća najava novog ministarstva koje će nadzirati znanost i inovacije također bi mogla podržati razvoj napredne proizvodnje i visokotehnološke industrije.

Brazil je također u dobroj poziciji za uvođenje zelenih politika za zemlje u razvoju. Vada predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve promiče održivi razvoj i poreznu reformu. Ako uspije učinkovito koordinirati svoju industrijsku politiku, infrastrukturne ciljeve i zelene inicijative poput Plana ekološke preobrazbe, mogao bi nastaviti s robusnim programom zelenog rasta u zemlji, istodobno proširujući svoj regionalni i globalni utjecaj kao domaćin ovomjesečnog sastanka G20 i Konferencije COP30 sljedeće godine.

Možemo izgraditi novi svijet klimatske pravde i društvene jednakosti na ruševinama neoliberalizma. Da bismo u tome uspjeli, potrebne su nam nove ekonomske strukture koje su informirane, aktivno oblikovane i održavane u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

*autorica je direktorica za ekonomski i klimatski prosperitet u Zakladi Otvoreno društvo, izvanredna je profesorica ekonomije na Sveučilištu u Sao Paulu