U medijima nema puno pravila, osim jednog kardinalnog. Onog da je pretpostavljanje majka svih grešaka. Ne pretpostavljaj da ti je sugovornik rekao istinu, provjeri, pitaj drugu stranu. Bude li objavljena neka brojka, ne uzimaj zdravo za gotovo da je točna, ubaci u kalkulator…

Pa opet, greške se događaju. Pretpostavljamo da će se čitatelji, gledatelji i slušatelji, ovisno o tome pišete li za novine, radite za televiziju ili radio, pouzdati u vaše informacije koje ste mukrotrpno provjerili. Računaš, hoće, jer je to racionalno. Je, brus. Hoće, jedan manji dio. Većina će prosurfati Facebookom, “polajkati” teme koje im algoritam izbaci i formirati granitno čvrsto mišljenje.

Pretpostavio bi čovjek da kad netko posuđuje novac, zna kada ga i pod kojim uvjetima treba vratiti. Sasvim je normalno da, na primjer, poduzetni Joža iz Zagorja od svog susjeda Štefa posudi 15 tisuća kuna za zidanje pečenjare i da mu ih za dva mjeseca vrati uz 100 kuna kamate (ili pozivom na roštilj). Sve je jasno kao dan: glavnica, kamata, rok povrata.

Pogrešne pretpostavke

Pretpostavio bi čovjek da kad netko od banke dobije minus od 10 tisuća kuna na upola manju plaću, da će znati kada ga i pod kojim uvjetima treba vratiti. Ispalo je, međutim, da 840.000 građana ima minuse u bankama za koje ne znaju da se zovu prešutni, još manje koliko ih mjesečno koštaju, a ni u najluđim snovima da to nije – kredit.

Za razliku od Jože za pečenjaru, gotovo 70 posto klijenata s tekućim računima (radnici i umirovljenici) u 95 posto slučajeva koristi prešutne minuse trošeći novac koji još nisu zaradili. I ne znaju da zato kamata može otići i prema fantastično lihvarskih 19 posto. A ako se banka sjeti, za taj nekredit može tražiti otplatu – sutra. I naravno, sve je po zakonu.

Naravno da jeste, pa zato sada premijer Andrej Plenković, inače ne posebno socijalno osjetljiv na probleme običnog svijeta s kojim se teško može identificirati, na raport zove guvernera Borisa Vujčića, najavljuje sastanke s bankarima i promjenu zakona. U kojem lijepo, i kristalno jasno, stoje definirana prešutna i dopuštena prekoračenja.

Pretpostavio je zakonodavac kad se pisao Zakon o potrošačkom kreditiranju da će pravilo biti dopuštena prekoračenja. Da će ih banke odobravati pošto odvagnu sposobnost klijenta da vrati novac, uz zakonski plafoniranu kamatu i pristojan rok otplate u slučaju zatvaranja kredita.

Pretpostavilo se da će prešutna prekoračenja, za koja ne vrijedi išta od navedenih zaštitnih mehanizama prava potrošača, biti iznimka. Pa je realnost da su od 2018. naovamo prešutni minusi prešutno pojeli dopuštene i kamate nabujale za trećinu na štetu klijenata.

Pa kada je regulator napokon odlučio istjerati banke iz lukrativne rupe u zakonu koju su pronašle, nastala je totalna tarapana. Klijenti bijesno upiru prstom u banke da su ih prevarile (a neće valjda u sebe što su neinformirani).

U bankama sliježu ramenima da je sve po zakonu (a timovi već traže nove rupe gdje bi se moglo štogod zaraditi). HNB pokušava smiriti situaciju porukama da nema masovnih otkazivanja prešutnih minusa i da vojsci ljudi ne prijeti dužnička kriza (a nadaju se da se bijes javnosti neće okrenuti u njihovom smjeru). Vlada ispituje situaciju (a gleda kako bi kaos okrenula u svoju PR korist kada “spasi” stvari izmjenama zakona).

Šeretske poruke premijera

Situacija neizmjerno podsjeća na debakl cijepljenja. Prepostavilo bi se da će nakon godinu i pol pandemije koja je odnijela 4,5 milijuna života u svijetu i 8338 u Hrvatskoj, o kojoj su napisane tisuće priča o borbi za život onih kojih su preboljeli Covid-19 i onih koji su ostali bez najbližih, ljudi racionalno iskoristiti jedinu dostupnu zaštitu od smrtonosne boleštine i cijepiti se.

Pa je realnost da se niti 40 posto građana nije (u potpunosti) cijepilo, da smo miljama daleko od europskog cilja od 70 posto.

U četvrti val ulazimo dok zastrašujuće veliki dio naših sugrađana i dalje vjeruje da Covid-19 nije ništa opasniji od gripe ili su na Facebooku našli “informacije” o nuspojavama cjepiva. Pretpostavljanje je majka svih grešaka. Realnost je da živimo u neinformiranom i slabo obrazovanom društvu gdje vlada mentalitet

“lako ćemo”, gdje nedostaje osobne odgovornosti u svim sframa života, gdje institucije slabo rade i još slabije im se vjeruje. Realnost je da je to podcijenio regulator u suigri banaka i klijenata, jednako kao i Vlada u suzbijanju epidemije.

Da je regulativa “zaštopala” potencijalne rupe u zakonu ne bi se danas dizala panika oko potencijalne dužničke krize.

Niti bismo u četvrti val epidemije ulazili poluprocijepljeni da je Vlada umjesto šeretskih poruka premijera koji “ni lipe ne bi dao na kampanju cijepljenja” na vrijeme krenula s ozbiljnim informiranjem građana i uvela restrikcije za one bez Covid potvrda.