Trgovina uvijek podrazumijeva međusobnu ovisnost: ako obje strane imaju koristi od razmjene robe i usluga, obje strane gube kada se transakcije obustave. Do nedavno, tvorci politika usredotočili su se na prednosti – učinkovitost i mogućnosti koje trgovina stvara.

Međutim, u doba sve intenzivnijih geopolitičkih sukoba, rizici, posebno poremećaji u opskrbi, sve više zauzimaju središnje mjesto. Primjer je toga nedavno predložena strategija predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen za “izbjegavanje rizika” u trgovini.

Strateške zalihe i zamjene
Trenutna je rasprava o izbjegavanju rizika u trgovini previše općenita. Nijansiraniji pristup počeo bi razlikovanjem ulaznih elemenata koji su gospodarstvu potrebni za funkcioniranje (sirovina poput prirodnog plina ili minerala) i ulaznih materijala potrebnih za izgradnju budućih proizvodnih kapaciteta (kao što su solarni paneli).

Postoji jedan relativno jednostavan način za izbjegavanje rizika u trgovini mineralima: strateške zalihe. Ekvivalent jednogodišnje opskrbe – koštalo bi samo onoliko koliko i kamate na početno ulaganje. Primjerice, po sadašnjim kamatnim stopama, Europska unija mogla bi pohraniti rijetke zemne minerale za godinu dana za manje od 5 milijuna eura godišnje, s obzirom na to da je ukupan uvoz u 2021. iznosio 120 milijuna eura.

Skladištenje prirodnog plina znatno je skuplje. EU prošle godine paničarila je zbog moguće nestašice plina zimi – zbog smanjene opskrbe iz Rusije – jer bi mogla stvoriti zalihe plina za samo 3-4 mjeseca.

Naravno, Unija je preživjela zimu bez nestašica, zahvaljujući ograničenim, ali neprocjenjivim zalihama koje je imala i neuobičajeno toplom vremenu. Rusija je izgubila “energetski rat”. Međutim, jasno je da se rizik trgovine prirodnim plinom ne može izbjeći samim zalihama.

Tu dolazimo do zamjene. Gotovo svaka sirovina ima zamjene. Europa je to dokazala prošle zime, kada su zamjene i prelazak proizvodnje na manje energetski intenzivne sektore omogućili industriji da zadrži istu razinu proizvodnje, uz korištenje 15-20% manje plina. To je uzrokovalo pad cijena plina ispod predratnih razina.

U razdoblju od 2010. do 2011., kada je Kina u sklopu geopolitičkog spora stavila embargo na izvoz rijetkih zemnih metala u Japan, cijena se povećala deset puta. Japan se tada trudio ne samo diverzificirati svoje zalihe rijetkih zemnih metala, već i početi recikliranje ili koristiti se zamjenama.

Cijene su se brzo vratile na prvobitnu razinu. Iako bi se kombinacijom zamjene i stvaranjem zaliha mogao znatno izbjeći rizik u opskrbi sirovinama, investicijska su dobra druga stvar.

Kina, koja dominira proizvodnjom solarnih panela, poznata je po korištenju trgovinskih ograničenja za primjenu političkog pritiska na druge zemlje, posebno kada smatra da joj se miješaju u poslove. Dakle, može se zamisliti scenarij u kojem kineske vlasti zabranjuju izvoz solarnih panela u Europu.

Investicije, ne subvencije
S obzirom na taj rizik, Europa je pod sve većim pritiskom da smanji svoju ovisnost o uvozu solarnih panela. Europska je komisija nedavno najavila Savez europske solarne industrije, čiji je cilj proširiti proizvodne tehnologije kako bi se uspostavio lanac vrijednosti solarne energije “proizvedene u Europi”.

Međutim, budući da solarni paneli nisu ulazni materijali za trenutačnu proizvodnju solarne energije, kineski embargo na izvoz u Europu ne bi imao znatan utjecaj na europsko gospodarstvo. Postojeći solarni kapaciteti nastavili bi osiguravati istu količinu električne energije bez ikakvih troškova.

Kineska bi zabrana izvoza usporila, barem privremeno, širenje obnovljivih izvora energije u Europi. Ali to ne bi toliko naštetilo Europi koliko globalnoj zajednici, uključujući Kinu, jer bi to omelo europske napore za smanjenje emisija. Nadalje, troškovi izbjegavanja tog rizika zamjenom opskrbe domaćih proizvođača jeftinim uvozom solarnih ploča bili bi znatni.

Nedavne procjene pokazuju da bi solarni paneli proizvedeni u Europi koštali oko 35% više od uvoza iz Kine. Dakle, ako bi uvoz solarnih panela u Europskoj uniji iznosio 11 milijardi, kao što je to bio slučaj 2021., proizvodnja istog broja u EU koštala bi više od 15 milijardi eura godišnje. S porastom potražnje – uvoz je u 2022. vjerojatno znatno premašio uvoz u 2021. – troškovi bi se i dalje povećavali.

U službenom predstavljanju Saveza europske solarne industrije nema naznaka kako bi se mogli postići njegovi ambiciozni ciljevi proizvodnje – šesterostruko povećanje godišnje proizvodnje za svaku ključnu solarnu komponentu do 2025. Međutim, to nagovještava zaobilaženje pravila o javnoj nabavi u korist europskih proizvođača, čak i ako nisu troškovno konkurentni. I to bi bilo inkompatibilno s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

Sve to upućuje na to da subvencioniranjem domaće proizvodnje nije preporučljivo izbjegavati rizik trgovine solarnim fotonaponskim proizvodima i komponentama. Umjesto toga, Europa bi uštede od jeftinog uvoza trebala usmjeriti u istraživanje sljedeće generacije zelenih tehnologija.