U kratkom vremenskom razmaku imala sam prilike prisustvovati dvjema konferencijama s problematikom sektora hrane.

Bilo je interesantno usporediti koje su teme središte interesa i koji se odgovori traže za ovaj sektor pun izazova i stalnih promjena. U organizaciji Poslovnog dnevnika održana je konferencija “Snaga hrvatske hrane” sa stručnim programom, kompetentnim sudionicma i panelistima koji su pokušali odgovoriti što treba učiniti da se hrvatska proizvodnja hrane izvuče iz dugogodišnjeg začaranog kruga sve lošijih rezultata, te kako iskoristiti prilike koje se ovom sektoru pružaju u okviru Europske unije.

Analizirani su uzroci izrazito loših trendova. Evidentno je da hrvatska proizvodnja hrane, naročito primarna poljoprivreda, pokazuje nekonkurentnost na zajedničkom EU tržištu.  Sektor je neučinkovit s produktivnoću nižom i do 30% u odnosu na članice EU. Godinama se na političkim principima uvjetovalo povećanje poticaja i dodjela poljoprivrednog zemljišta, a nisu rješavani temeljni problemi.

Ipak, očito je došlo vrijeme za otvaranje značajnih pitanja. Znanje? Nedostaje li nam znanja u poljoprivredi?  Udruživanje? Kako u Hrvatskoj udružiti poljoprivredne proizvođače, što je temelj konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje u EU. Tržište i tijekovi roba, te možemo li zaštiti domaću proizvodnju? To su krucijalna pitanja i na njih su odgovori poznati, samo treba konačno zasukati rukave i sve posložiti u suvisli sustav. Kada? Jučer. Tko? Svi koji imaju odgovornost u ovom sektoru, resurse i mogućnosti djelovanja.

Bez jasne vizije
Osim pitanja kojima se konferencija bavila moramo postaviti još neka:
– Kako riješiti ogromnu depopulaciju ruralnih sredina, jer lokalno stanovništvo treba biti resurs za pokretanje poljoprivredne proizvodnje?
– Pitanje poljoprivredne infrastrukture, navodnjavanja, logističkih i skladišnih kapaciteta
– Kako financirati neophodna ulaganja u suvremene tehnologije?
– Kako povezati gotovo potpuno prekinute vrijednosne lance između poljoprivrednih proizvođača, prerađivačke industrije i maloprodaje?
– Kako osnažiti administraciju na svim razinama da postane učinkovita potpora proizvođačima?
– Koji su glavni favoriti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, s kojim proizvodima možemo biti konkurentni?

Vjerujem da smo postali svjesni kako su to pitanja na koja moramo naći odgovore. Rješenja nisu jednostavna. U poljoprivredi rezultati nisu odmah vidljivi, ali navedenim pitanjima treba se ozbiljno i stručno posvetiti. Mnogi sudionici konferencije, a i ja osobno već godinama se zalažem, da je neophodno donijeti Strategiju proizvodnje hrane jer Hrvatska nema jasnu viziju što želi od poljoprivredne proizvodnje, niti koja je budućnost proizvodnje hrane. Svatko i dalje vuče u svom smjeru. Svi putevi su dobri jer ne znamo do kojeg cilja želimo doći.

Sigurnost u opskrbi hranom
Prošlog tjedan bila sam i na konferenciji “Private Sector Forum on Food Security in Southern and Eastern Mediterranean region” u organizaciji FAO (Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu), EBRD (Europska banka za obnovu i razvoj) i UfM (Unija za Mediteran – međuvladina organizacija koja okuplja svih 28 članica EU, devet arapskih mediteranskih zemalja, Izrael, Tursku i zemlje Balkana) koja je održana u Barceloni. Glavna tema, Food security u širem smislu obuhvaća osiguranje kvalitetne, ispravne i hrane dostupne za sve. Na konferenciji u Barceloni razmatrana su četiri važna područja. Prva tema bila je trgovina poljoprivrednim proizvodima i sigurnost u opskrbi hranom na Mediteranu.

U panelu je istraživano sudjeluju li sadašnja trgovačka infrastuktura i politike u smanjivanju ranjivosti u sektoru hrane. Raspravljalo se kako mobilizirati javni i privatni sektor za unapređenje učinovitosti trgovine prehrambeno-poljoprivrednim proizvodima. Kroz rast izvoza, posebno proizvoda s visokom dodanom vrijednošću te trgovinskim integracijama može se utjecati na ublažavanje ranjivosti sektora proizvodnje hrane i ublažiti poremećaje i promjene cijena u lancu vrijednosti.  Razgovaralo se i kako više proizvoditi uz manju potrošnju resursa. Posebno su naglašeni važnost vode u poljoprivredi, smanjenje otpada te korištenje otpada u poljoprivredi. Globalno proizvodnja hrane troši više od 30% raspoložive energije i odgovorna je za 22 % emisija štetnih plinova.

S obzirom na očekivani rast populacije, time i potrošnje hrane, korištenje vode i energije te upravljanje otpadom iz poljoprivrede jedno je od glavnih pitanja današnjice. Treća tema bila je dijalog između javnog i privatnog sektora, suradnja između zadruga, proizvođačkih organizacija, profesionalnih udruženja, malih i srednjih poduzeća, obiteljskih farmi te velikih poduzeća u proizvodnji hrane. Naglašena je uloga velikih poduzeća koja donose malim i srednjim poduzećima, zadrugama i farmerima te tijelima javne uprave pozitivne primjere i mjere te uvode poslovne modele upravljanjem poljoprivrednim sektorom.  Četvrta u nizu bila je tema o investiranju u bolju hranu, jačanje standarda kvalitete za lokalne potrošače te unapređenje izvoznih mogućnosti. Oznake kvalitete, poput “organic labels”, “fairtrade lebels” ili hrana s oznakama izvornosti ili geografskog podrijetla prepoznata je kao mogućnost unapređenja izvoza uz više cijene.

Zajednički problemi
Može se stoga zaključiti da se rasprave oko poboljšanja agrarnog sektora vode u tri glavna smjera: podizanje efikasnosti i produktivnosti proizvodnje, unapređenje unutarnjeg i regionalnog tržišta, te podupiranje manjih farmera te malih i srednjih poduzetnika za snažnije uključivanje u lanac vrijednosti u proizvodnji hrane. Kada se usporede teme ove dvije konferencije zaključak je da su se obje bavile izazovom kako osigurati konkurentnu proizvodnju. Kako unaprijediti ovaj sektor kroz rješavanje specifičnih pitanja. U raspravama se pojavlju isti izazovi na koje i Hrvatska i ostale zemlje Meditarana moraju pronaći odgovore.