Kada se povjesničari osvrnu na inauguracijski summit Europske političke zajednice (EPC), koji će se održati u Pragu 6. listopada, mogli bi ga smatrati prekretnicom za europski projekt integracije. Ili ga mogu smatrati pukom fusnotom.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron u svibnju je predložio da je cilj Europske političke zajednice poslužiti kao forum europskim čelnicima kako bi “pronašli novi prostor za političku i sigurnosnu suradnju” i razgovarali o pitanjima od zajedničkog interesa, poput energetske politike i infrastrukture.

Summit u Pragu okupit će čelnike zemalja članica EU-a i zemalja koje teže priključenju, uključujući Ukrajinu i Moldaviju. Također će uključivati zemlje izvan Europske unije, poput Izraela, Švicarske i Turske. Unatoč tome što je podržala Brexit, skupu će nazočiti i britanska premijerka Liz Truss.

U ratu u Ukrajini istaknuta je potreba za preoblikovanjem odnosa EU-a sa susjedima. Europska politika susjedstva, okvir osmišljen za produbljivanje veza s istočnim i južnim susjedima EU-a, nije uspjela, a proces proširenja bolno je spor.

Dodjeljivanjem statusa kandidata Ukrajini i Moldaviji u lipnju čelnici i čelnice EU-a pokazali su vrstu odlučnog djelovanja koje novi geopolitički krajolik zahtijeva. Međutim, odluka je također rezultirala zagonetkom: EU može ili ubrzati svoj proces proširenja ili zadržati sadašnje kriterije i raspored, zbog čega bi podnositelji zahtjeva morali čekati desetljeće.

Međutim, nijedna od ovih opcija nije idealna. Nereformirana EU s 36 država članica bila bi sputana pravom veta, napuhanim Europskim parlamentom i beznadno rascjepkanom izvršnom vlašću.

Međutim, dopuštanje da se proces proširenja odvija puževim tempom i prisiljavanje Ukrajine i Moldavije da pričekaju dok se ne zaključi, pretvorit će politički značajnu predanost u obeshrabrujući smjer prepreka.

Europska politička zajednica pokušaj je prevladavanja ovog problema. Ideju je prvi iznio bivši talijanski premijer Enrico Letta, a brzo su je prihvatili Macron, njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

Međutim, Europskoj političkoj zajednici još uvijek nedostaje jasno definirana misija. Europski čelnici moraju iskoristiti summit u Pragu kako bi postavili ambiciozne ciljeve i uspostavili dugoročni raspored. Inače se to okupljanje može pamtiti samo kao prilika za fotografiranje.

U nedavnom izvješću, mi i naši koautori Franz Mayer i Shahin Vallée tvrdimo da bi dobro osmišljena Europska politička zajednica mogla poslužiti kao prikladan odgovor na geopolitičke izazove dvadeset prvog stoljeća. Nadalje, novo tijelo moglo bi riješiti neke unutarnje nedostatke EU-a.

Kao i u svim klubovima, članstvo je problem. S obzirom na aktualni sukob s Rusijom, sudjelovanje u Europskoj političkoj zajednici trebalo bi biti uvjetovano geopolitičkim usklađivanjem. Kako bi se osigurala usklađenost, kriteriji za ulazak trebali bi se temeljiti na temeljnim vrijednostima, uključujući predanost demokratskom upravljanju, vladavini prava i pridržavanju načela na kojima se temelji međunarodni poredak.

Umjesto da se oslanjamo na unaprijed određena, kruta pravila, predlažemo da pola tuceta zemalja unutar i izvan EU-a bude koautor zajedničke deklaracije koja slijedi nakon summita u Pragu. To bi postavilo standarde dovoljno visoko da počne djelovati samoselekcija.

Europska politička zajednica mogla bi poslužiti kao most prema većem EU-u i okvir za trajniju kontinentalnu integraciju. U tu svrhu europski čelnici moraju iskoristiti predstojeći summit kako bi izgradili platformu koja kombinira politički dijalog s donošenjem politika.

Europska politička zajednica mogla bi započeti kao sporazum o neobvezujućim zakonskim instrumentima između država sudionica i EU-a. Odluke bi mogla donositi “grubim konsenzusom” bez veta i poslužiti kao poligon za prijeko potrebne reforme pravila glasanja.

Trenutačna energetska kriza jedinstvena je prilika za stvaranje novog okvira za inkluzivnu suradnju kojim bi se redefinirale uloge EU-a i njegovih država članica te potaknula veća uključenost susjednih zemalja.

Povezivanje Ukrajine s europskom elektroenergetskom mrežom, potpisivanje sporazuma o zemnom plinu s Norveškom i izgradnja infrastrukture za zeleni vodik zahtijevali bi širi okvir za suradnju.

Europska politička zajednica također bi mogla unaprijediti ključna sigurnosna i obrambena partnerstva. Rat u Ukrajini razotkrio je slabost europske sigurnosne i obrambene strukture i naglasio potrebu da europske zemlje surađuju u području borbe protiv terorizma, kibernetičke sigurnosti i digitalne povezanosti. Nadalje, dopuštanje zemljama poput Ukrajine da razmjenjuju znanje i iskustvo s EU-om pokazalo bi da bi suradnja mogla biti obostrano korisna.

Naposljetku, Europska politička zajednica mogla bi pomoći u nadvladavanju izrazitog karaktera trenutačnog odnosa EU-a kao glavnog čvorišta s kandidatima za pristupanje. Sve zemlje trebale bi ravnopravno sudjelovati i imati ista prava i obveze. Osim toga, Europska politička zajednica ne bi se smatrala zamjenom za pristupanje EU-u. Umjesto toga, trebala bi djelovati kao akcelerator.

Zajednička izjava koja će najvjerojatnije uslijediti nakon summita Europske političke zajednice trebala bi zahtijevati od zemalja sudionica da do proljeća 2023. potpišu obvezujući sporazum. U ovom dokumentu trebala bi se utvrditi misija novog tijela, područja suradnje, proračunska sredstva i kriteriji za članstvo.

Europska unija istodobno mora unaprijediti institucionalne reforme i reforme po pitanju donošenja odluka. Odgovarajući program reformi trebalo bi definirati odmah nakon izbora za Europski parlament 2024., kako bi se institucionalna reforma i proširenje zaključili do 2030.

Budući da je ukorijenjeno u neobvezujućim zakonskim instrumentima, stvaranje Europske političke zajednice ne bi iziskivalo dugotrajan formalni proces ratifikacije. U konačnici, međutim, Europska politička zajednica trebala bi se razviti u formalniji aranžman.

Ali o tome bi se moglo raspravljati kasnije. Zadaća je europskih čelnika pokrenuti pragmatično i ciljano partnerstvo zemalja istomišljenica na našem kontinentu. To se već odavno trebalo dogoditi.

* Koautorica članka je Daniela Schwarzer, izvršna direktorica za Europu i Euroaziju u Zakladama otvorenog društva, gostujuća je profesorica u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard.

© Project Syndicate 2022.