Poraziti populizam iziskuje hvatanje u koštac s temeljnom stvarnošću: loše ekonomske politike nemaju više nužno za posljedicu gubitak vlasti neke vlade. Naime, u ovom je trenutku potpuno moguće da neodgovorni populisti zapravo povećaju vlastite šanse da budu ponovno izabrani zbog svojih obećanja koja su u još većoj mjeri divlja i nemoguća te zbog toga što uzrokuju još veću ekonomsku štetu. Kako smo došli do te točke i koje korake možemo poduzeti kako bismo od nje čim prije pobjegli?

Snažni strukturni ekonomski čimbenici tijekom posljednjih desetljeća – uključujući automatizaciju, trgovinu i financijsku krizu – učinili su da se brojni ljudi osjećaju zapostavljenima ili osjećaju da s njima loše postupaju oni, s desne i lijeve strane, koji imaju kontrolu nad ekonomskom politikom. Međutim, kad antiestablišment populisti stupe na vlast, oni provode niz politika koje stvaraju neizvjesnost i obeshrabruju ulaganja. Manje ulaganja znači manji gospodarski rast i manje dobrih radnih mjesta.

Porast razine ljutnje
To bi obično dovelo do mehanizma povratnih informacija u kojem bi se nadležna vlada smatrala odgovornom naposljetku kod glasačke kutije. Međutim, očito je da populisti učinkovito zaobilaze taj mehanizam potičući uvjerenje da su mediji pristrani, stručnjaci uvijek u krivu, a činjenice nisu činjenice. Kako ljudi postaju u sve većoj mjeri ljuti, tako ih je lakše uvjeriti da prihvate takve priče. Brexit je dobar primjer toga.

Ako zanemarite ili odbacite ekonomske podatke (kao i ono što bilo koji vjerodostojan analitičar ima za reći), tada vaše osobno iskustvo u Velikoj Britaniji u sljedećih 12 mjeseci može biti ovakvo: nova konzervativna vlada povlači se iz Europske unije bez sporazuma, što remeti trgovinu i obeshrabruje tvrtke od ulaganja u Veliku Britaniju. Ili će porasti nezaposlenost ili će biti manje dobrih radnih mjesta – ili oboje. No hoće li birači okriviti vladu? Moguće je da neće jer će doći do porasta razine ljutnje – kao izravne posljedice porasta ekonomske i financijske volatilnosti.

Vladi će stoga biti lakše okriviti Europsku uniju, stručnjake, akademike, tisak i imigrante. Političari koji su najodgovorniji za katastrofu Brexita mogli bi zapravo imati od toga koristi na izborima. U Indiji, Hindu nacionalisti premijera Narendre Modi zapravo su povećali svoju parlamentarnu većinu na posljednjim izborima, unatoč vladinom neuspjehu da ispuni svoja obećanja biračima. U Sjedinjenim Američkim Državama ponovna kandidatura predsjednika Donalda Trumpa mogla bi slijediti sličan put.

Čini se da Trump ima namjeru poremetiti američko gospodarstvo vođenjem potpunog trgovinskog rata s Kinom. Obično biste u tom slučaju mogli očekivati da će mu to nanijeti štetu kod birača kojima je stalo do pristupa izvoznim tržištima – kao što je slučaj kod američkih uvelike produktivnih farmera. Umjesto toga čini se da Trump i nadalje uživa podršku diljem ruralnih područja, kao i u ostalim dijelovima njegove biračke baze.

Stvoriti inovacijska središta
Carine su porez na potrošače i one također nanose štetu domaćim tvrtkama koje se koriste stranim inputom. Primjerice, domaća industrija čelika mogla bi imati koristi od carina na uvoz čelika, ali puno je više ljudi zaposleno u industrijama koje se koriste čelikom te stoga te iste carine predstavljaju za njih težak udarac.

Unatoč tome, populisti u SAD-u i drugdje pozdravljaju različite oblike protekcionizma. Ako to usporava gospodarstvo, kao što je to gotovo uvijek slučaj, birači će postati ljuti i bit će ih lakše zbuniti. Jedini način za prekidanje tog ciklusa je da politike zadiru u srž problematike – stvarajući više dobrih radnih mjesta tamo gdje su ona potrebna. U slučaju Sjedinjenih Američkih Država, Jon Gruber i ja, u našoj knjizi “Pokretanje Amerike”, predlažemo poticanje javnog financiranja istraživanja i razvoja te stvaranje novih inovacijskih središta diljem zemlje.

Istraživanje i razvoj stvaraju nove ideje i proizvode i takve inovacije konzistentno podržavaju gospodarski rast. Neki komentatori se slažu, ali tvrde da bi svaki dodatni poticaj vezano uz znanost trebao biti koncentriran na postojeća inovacijska središta, kao što su Zaljevsko područje San Francisca i Boston. No, ta regionalna gospodarstva već su prepuna i skupa, a pribavljanje javnih resursa da bi ih se dodatno podiglo ideja je koja vjerojatno neće dobiti puno sljedbenika na nacionalnoj političkoj razini.

Treba povisiti najniže plaće
SAD ima velik broj talentiranih ljudi na puno različitih lokacija – Gruber i ja pronašli smo preko 100 značajnih gradova koji bi mogli postati inovacijskim središtima. (Ako vam se sviđa opća predodžba, ali želite i sami procijeniti pojedinosti, naša interaktivna web stranica, Jump-StartingAmerica.com, može vam u tome pomoći). Verzije te ideje funkcionirale bi i u brojnim drugim relativno bogatim zemljama, kao što je Velika Britanija ili općenito Zapadna Europa.

Usklađena inicijativa za jačanje infrastrukture za znanost može povećati produktivnost i stvoriti temelje za dijeljenje prosperiteta na još većoj razini. To naravno nije jedina konstruktivna mjera koju bi vlada trebala poduzeti. Infrastruktura se može obnoviti i ojačati. Distributivnim ishodima može se pozabaviti izravno, uključujući povisivanje minimalnih plaća te se potruditi da bogati ljudi zapravo plate nešto poreza.

Također, bolje osposobljavanje trebalo bi biti učinjeno dostupnim za mlade ljude i za svakoga tko se mora premjestiti u drugu industriju kao posljedica automatizacije i trgovine. Prevladavanje paradoksa populizma i sprečavanje silazne ekonomske spirale koja se s njim povezuje iziskuje politike osmišljene za otvaranje većeg broja dobrih radnih mjesta posvuda. Osmišljavanje takvih politika obećanje je koje političari doista mogu ispuniti i čije si ne donošenje pobornici liberalne demokracije više ne mogu priuštiti.

© Project Syndicate, 2019.