Pandemija bolesti Covid-19 i bezbroj kriza koje je iznjedrila mogle bi se 2022. konačno početi povlačiti. No čak i u tom najboljem scenariju na vidiku je tsunami novih izazova – od neuspjeha djelovanja na području klimatskih promjena do erozije socijalne kohezije. Njihovo rješavanje zahtijevat će od čelnika usvajanje drukčijih modela upravljanja.

Kada su naše institucije dobro vođene ne obraćamo pažnju na njih. One su jednostavno nevidljiva infrastruktura koja podupire gospodarstvo i gotovo sve aspekte društvenog poretka. A “dovoljno dobro” upravljanje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća omogućilo je rast prihoda i socijalni mir.

Danas su, međutim, mnogi ljudi izgubili vjeru u svoje vođe. Suočeni sa sve većim rizicima i kolektivnim neuspjehom da ih riješimo, počeli smo tražiti krivce.

Neki su uperili prst u nesposobne političke vođe, drugi okrivljavaju izvršne direktore svrstane u skupinu “Davos Man”, a očajna, rastuća manjina iza sadašnje propasti i sumornosti vidi zavjeru elita.

Dugoročno strateško razmišljanje
Istina je složenija. Neriješen problem globalnog upravljanja srž je našeg neuspjeha u procjeni i upravljanju globalnim rizicima, ne samo klimatskim promjenama i produbljivanjem društvenih podjela, već i ponovnim pojavljivanjem zaraznih bolesti, dužničkih kriza i neodgovarajuće regulacije tehnologije. Naše institucije i njihovo vodstvo više nisu svrsishodni.

Degradacija globalnog upravljanja uglavnom je bila slučaj postupne erozije. U razdoblju upravljanja 1.0 neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i javno i korporativno upravljanje bilo je obilježeno vladavinom “jednog čovjeka”: izabranog ili neizabranog “snažnog vođe” i “šefa”.

Ova vrsta vodstva dobro je funkcionirala u društvu u kojem su troškovi informacija bili visoki, hijerarhijska moć i upravljanje funkcionirali su relativno glatko, a tehnološki i ekonomski napredak koristio je gotovo svima.

Model upravljanja 2.0, koji se pojavio krajem 1960-ih, potvrdio je primat materijalnog bogatstva i poklopio se s usponom “dioničarskog kapitalizma” ekonomista Miltona Friedmana i progresivnom globalnom financijalizacijom.

Nova menadžerska klasa, odgovorna samo dioničarima, vladala je vrhovno i imala je globalni doseg. Iako je globalna financijska kriza iz 2008. nanijela ozbiljan udarac upravljanju 2.0, njegova uska vizija nastavila je prevladavati sve do izbijanja pandemije bolesti Covid-19.

Brutalni društveni i ekonomski šok nanesen pandemijom uveo je upravljanje 3.0. Upravljanje krizama trenutačno dominira donošenjem odluka, a čelnici su usredotočeni na operativno razmišljanje i pokazuju relativno zanemarivanje mogućih neželjenih posljedica.

Taj kratkoročni pristup pokušaja i pogrešaka doveo je do nasumičnog upravljanja pandemijom i njenih socioekonomskih posljedica.

Ali kada pandemija završi, trebat će nam novi model upravljanja. Upravljanje 4.0 razlikovalo bi se od prethodnika u nekoliko temeljnih aspekata. Prvo, današnje kratkoročno upravljanje krizama zamijenilo bi se dugoročnim strateškim razmišljanjem.

Naglasak na trenutačnim problemima kao što su pandemija, socioekonomske krize i mentalno zdravlje ljudi mora se dopuniti mjerama za borbu protiv klimatskih promjena, preinačavanjem gubitka biološke raznolikosti i štete za okoliš uzrokovane ljudskom aktivnošću te rješavanjem povezanih društvenih izazova kao što su prisilne migracije.

Drugo, Upravljanje 4.0 mora zamijeniti tunelski vid i pristup odozgo prema dolje koji je prevladavao u prošlosti. Živimo u vrlo složenom i međusobno povezanom svijetu, a ne u linearnom s malo diskontinuiteta.

To također znači da se uloge i odgovornosti svakog dionika u društvu moraju promijeniti. Tvrtka više ne može ignorirati svoj društveni i ekološki utjecaj, dok se vlada više ne može ponašati kao da sama ima sve odgovore.

Treće, trenutačni naglasak na uskoj koncepciji ekonomije i kratkoročnih financijskih interesa mora prestati.

Umjesto toga, nadređenost društva i prirode mora biti u središtu svakog novog sustava upravljanja, bilo za poduzeća ili vladu. Financije i poslovanje od vitalne su važnosti. Ali oni moraju služiti društvu i prirodi, a ne obrnuto.

Mladi traže bolju budućnost
Svijet se promijenio, a javno i korporativno upravljanje moraju se mijenjati s njim. Danas veliki strukturni pomaci poput Četvrte industrijske revolucije i klimatskih promjena ometaju svaku industriju i centar moći.

Tehnologije kao što je blockchain zamjenjuju centralizirane i hijerarhijske organizacije decentraliziranim, autonomnim entitetima. A društvene, ekonomske i digitalne nejednakosti bilježe porast.

Za sada, mnogi lideri ostaju zaglavljeni u mentalitetu kapitalizma dioničara upravljanja 2.0, dok neka društva još uvijek favoriziraju snažno vodstvo i strukturu upravljanja 1.0. I sve dok je Covid-19 prijetnja, krizni mentalitet upravljanja 3.0 nastavit će dominirati raspravama u upravi i kabinetu.

Ali mnogi vođe već razmišljaju i ponašaju se kao pioniri novog doba upravljanja. Među njima su poslovni rukovoditelji koji se zalažu za metriku zaštite okoliša, društva i upravljanja (ESG) te politički čelnici poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i talijanskog premijera Marija Draghija koji ruše granice. Prije svega, mladi traže bolju budućnost.

Najbolji pokazatelji odgovornog i reaktivnog upravljanja danas su razmjeri u kojima čelnici prihvaćaju odgovornost dionika i pristaju na odgovornost dionika u odnosu na odgovornost dioničara.

Iako je mjera odgovornosti dionika još u povojima, razvoj dosljednih mjernih podataka omogućit će nam da procijenimo zauzimaju li čelnici šire stajalište o svojoj ulozi i odgovornosti.

Dvadeset i prvo stoljeće donijet će mnoge neviđene izazove. Ako želimo da se naša djeca i unuci osvrnu na napredak koji smo postigli s istim zadovoljstvom koje smo osjetili krajem dvadesetog stoljeća, onda se naš model upravljanja mora razvijati.

© Project Syndicate, 2022.