Sada kada su neistine i prikrivanje poricanja klimatskih promjena konačno utišani, rješavanje klimatskih promjena postalo je glavni svjetski prioritet.

Međutim, vrijeme istječe, a Međunarodni monetarni fond upozorava da će svako daljnje odgađanje provedbe politika za ublažavanje globalnog zatopljenja samo povećati ekonomske troškove prijelaza na gospodarstvo s niskim emisijama.

Što je još gore, još uvijek nam nedostaje konkretna, pragmatična strategija za rješavanje tog problema. Iako su ekonomisti pružili čvrste dokaze zašto su porezi na ugljik najbolje rješenje, ova se opcija pokazala politički neizvedivom, barem u onim zemljama koje su među najvećim emitentima (tj. Sjedinjene Američke Države).

Gluhi na porez na ugljik
Komentatori su također naglasili da su klimatske promjene zajednički problem koji uključuje važne prekogranične vanjske učinke koji se moraju riješiti multilateralnim pristupom globalnoj koordinaciji. No, kao i kod poreza na ugljik, ovaj je argument naišao na gluhe uši. A s obzirom na trenutnu geopolitičku klimu i sve veću fragmentaciju globalnog gospodarstva, malo je nade da će poruka uskoro proći.

Nakon što se obvezala pomoći gospodarstvima u razvoju dok se suočavaju s klimatskim promjenama, Svjetska banka ograničena je modelom na kojem se temelji njezino financijsko poslovanje. Ozbiljno razmatra svoje mogućnosti i razmatra kako bi mogla koordinirati prekogranično financiranje povezano s klimom.

No, iako su takvi napori dobronamjerni i u skladu s duhom multilateralizma, neizbježno će odgoditi konkretno djelovanje. Financiranje Svjetske banke moralo bi se u potpunosti restrukturirati, a koordinacija djelovanja u više zemalja koje imaju ograničena financijska sredstva i često sukobljene interese čini se nemogućom zadaćom. Primjerice, dok su neka gospodarstva u razvoju bogata fosilnim gorivima, druga vape za izvorima energije.

S obzirom na ta ograničenja, pragmatizam nalaže usredotočenost na najveće zagađivače. Globalne emisije ugljičnog dioksida koncentrirane su na šačicu zemalja i područja. Na Kinu, SAD, Europsku uniju, Japan i Rusiju zajedno otpada 63% od ukupne brojke, a nijedan od tih najvećih zagađivača više nije zemlja s niskim prihodima.

Na Kinu, najsiromašniju u skupini, otpada oko 30% svih emisija, što je čini daleko najvećim svjetskim zagađivačem trenutno u apsolutnom iznosu. Međutim, njezina vlada poduzima korake kako bi ubrzala prijelaz na zelenu energiju, što je pobjednička strategija, s obzirom na obilje rijetkih zemnih metala u zemlji.

Indija, treći najveći onečišćivač, trenutačno čini oko 7 posto globalnih emisija CO2, a njezina veličina i putanja rasta ukazuju na to da bi lako mogla nadmašiti Kinu kao vodećeg onečišćivača, s iznimkom snažnijih klimatskih politika.

Zapravo, kada je riječ o pomaganju zemljama u razvoju da se dekarboniziraju, znatan napredak mogao bi se postići jednostavnim usmjeravanjem samo na Indiju. Velika prednost ove strategije je u tome što bi se njome izbjegla paraliza povezana s pokušajima usvajanja multilateralnog pristupa u sve fragmentiranijem svijetu.

To ne znači da bismo trebali izbjegavati projekte usmjerene na ublažavanje klimatskih promjena ili prilagodbu tim promjenama u drugim zemljama. Ali ne bismo trebali čekati dok se svi ne uključe prije nego što išta učinimo.

Mrkve, štapovi i odgovornost
Oni koji inzistiraju na multilateralnom pristupu trebali bi učiti iz iskustva krajnje multilateralne institucije: Svjetske trgovinske organizacije. Njezin zahtjev da svaka odredba u svakom multilateralnom sporazumu dobije jednoglasnu potporu rezultirao je sve većom paralizom, što je potaknulo zahtjeve za institucionalnom reformom.

Naravno, Indija nije laka meta. Bogata je ugljenom i nema mnogo poticaja (izvan zdravlja svojih građana) da ubrza prijelaz na zelenu energiju. Kada se usredotočimo na Indiju, moramo upotrijebiti mrkvu, a ne štap.

Budući da štap općenito znači oblik pritiska za provedbu oporezivanja ugljika, nepodoban je. Porez bi bio neučinkovit, jer bi potaknuo masovnu domaću oporbu (kao što se dogodilo u SAD-u). To bi također bilo moralno nepoželjno, jer je nepravedno tražiti od zemlje s nižim srednjim dohotkom da snosi teret smanjenja emisija CO2 kada bogate zemlje (poput SAD-a) to nisu učinile. Štoviše, čak i ako su Kina i Indija sada dva najveća svjetska zagađivača, one ne snose veliku odgovornost za prošle, kumulativne emisije koje su dovele do trenutne klimatske krize.

Stoga preostaje mrkva, koja bi bila u obliku poreznih poticaja ili subvencija za potporu zelenoj energiji. U kombinaciji s drugim politikama, one mogu olakšati tvrtkama da se prilagode višim ekološkim standardima (poput onih povezanih s trgovanjem emisijskih jedinica stakleničkih plinova).

No takve su politike skupe, što znači da će borba protiv klimatskih promjena nalagati da bogatije zemlje pomognu u njihovom financiranju. Bez obzira na to hoće li Indija postati nova Kina ili ne, još se uvijek možemo pobrinuti da ne postane preveliki novi zagađivač.