Sudeći po broju puta koliko se fraze kao što su “pravedan rast” i “distribucijski otisak monetarne politike” pojavljuju u govorima središnjih bankara danas jasno je da se donositelji monetarne politike osjećaju neugodno dok zabrinutost zbog porasta nejednakosti i dalje raste. No je li monetarna politika kriva za ovaj problem i je li to stvarno pravi alat za preraspodjelu prihoda?

U posljednje vrijeme komentari ukazuju na politiku središnje banke kao na glavnog pokretača nejednakosti. Jednostavno rečeno, ide se logikom da hiperniske kamatne stope neumorno povećavaju cijene dionica, kuća, umjetnosti, jahti i gotovo svega ostalog. Dobrostojeći, a posebno ultrabogataši, tako imaju nerazmjernu korist.

Ovaj se argument na prvi pogled može činiti uvjerljivim. Ali pri dubljem razmišljanju, ne drži vodu.

Inflacija je u naprednim gospodarstvima bila iznimno niska tijekom proteklog desetljeća (iako je u lipnju u Sjedinjenim Američkim Državama ubrzala na 5,4%). Kada je monetarna politika glavna sila koja snižava kamatne stope, inflacija naposljetku poraste.

No u novije vrijeme glavni čimbenici koji uzrokuju smanjenje kamatnih stopa uključuju starenje stanovništva, nizak rast produktivnosti, rastuću nejednakost i dugotrajni strah da živimo u doba u kojem su krize češće. Osobito ovo potonje stavlja premiju na “siguran dug” koji se isplati čak i u globalnoj recesiji.

Reforma poreza na nekretnine

Istina, američke Federalne rezerve (ili bilo koja središnja banka) mogle bi impulzivno početi povećavati referencijalne stope. To bi “pomoglo” u rješavanju problema nejednakosti bogatstva uništavanjem tržišta dionica.

Međutim, kad bi Fed ustrajao u tom pristupu, gotovo sigurno došlo bi do velike recesije, što bi uzrokovalo visoku nezaposlenost među radnicima s niskim primanjima. A srednja klasa mogla bi vidjeti oštar pad vrijednosti svojih domova ili mirovinskih fondova.

Nadalje, globalna dominacija dolara čini tržišta u nastajanju i zemlje u razvoju iznimno osjetljivima na rast kamatnih stopa na dolare, posebno s pandemijom bolesti Covid-19 koja još uvijek bjesni.

Dok bi prvih 1% u naprednim gospodarstvima izgubilo novac jer bi jedna zemlja za drugom bila gurnuta na rub neispunjavanja obveza, stotine milijuna ljudi u siromašnim gospodarstvima i gospodarstvima s nižim srednjim dohotkom pretrpjelo bi mnogo više.

Mnogi progresivci bogatih zemalja, čini se, imaju malo vremena za brigu o 66% svjetskog stanovništva koje živi izvan naprednih gospodarstava i Kine. Zapravo, ista kritika vrijedi i za rastuću akademsku literaturu o monetarnoj politici i nejednakosti. Velik dio toga temelji se na američkim podacima i ne razmišlja se o nikome izvan Amerike.

Ipak, korisno je pokušati razumjeti kako, pod različitim pretpostavkama i okolnostima, monetarna politika može utjecati na raspodjelu bogatstva i prihoda.

Kako umjetna inteligencija napreduje i monetarna politika postaje mnogo sofisticiranija, moguće je da će ekonomisti pronaći bolje mjerne podatke od zapošljavanja kako bi procijenili stabilizacijska svojstva monetarne politike. To bi bila dobra stvar.

Čak i danas regulatorna uloga središnjih banaka znači da one svakako mogu pomoći na marginama u rješavanju problema nejednakosti. U mnogim zemljama, uključujući Japan, banke su u osnovi dužne pružiti vrlo jeftine ili besplatne osnovne račune većini građana s niskim prihodima.

Začudo, to nije slučaj u SAD-u, iako bi se problem mogao elegantno riješiti ako i kada Fed izda digitalnu valutu središnje banke.

Međutim, prilagodbe kamatnih stopa previše su tup alat za konvencionalnu monetarnu politiku da bi igrale bilo kakvu vodeću ulogu u ublažavanju nejednakosti. Fiskalna politika, uključujući poreze, transfere i ciljanu državnu potrošnju, daleko je učinkovitija i snažnija.

Jedno popularno rješenje problema nejednakosti raspodjele bogatstva, koje posebno zagovaraju ekonomisti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu, je porez na bogatstvo.

No iako to uopće nije luda ideja teško ju je provesti pošteno i ne bilježi sjajne rezultate u naprednim gospodarstvima. Nedvojbeno, postoje jednostavniji pristupi, kao što su reforma poreza na nekretnine i povećanje poreza na kapitalnu dobit, koji bi mogli postići isti cilj.

Smanjeno ekstremno siromaštvo

Druga ideja bila bi prelazak na sustav progresivnih poreza na potrošnju, sofisticiraniju verziju poreza na dodanu vrijednost ili prodaju koja bi pogodila bogate kada idu trošiti svoj novac. A porez na ugljik doveo bi do ogromnih prihoda koji bi se mogli preusmjeriti prema kućanstvima s niskim i nižim srednjim dohotkom.

Neki bi mogli tvrditi da politička paraliza znači da nijedan od tih redistributivnih prijedloga ne napreduje dovoljno brzo i da središnje banke trebaju uskočiti ako želimo ukrotiti nejednakost. Čini se da to stajalište zaboravlja da, iako središnje banke imaju određeni stupanj operativne neovisnosti, one nisu ovlaštene preuzeti donošenje odluka o fiskalnoj politici od zakonodavaca.

Kako se ekstremno siromaštvo smanjilo u mnogim zemljama posljednjih desetljeća, nejednakost je postala vodeći društveni izazov. Međutim, stajalište da politika kamatnih stopa središnje banke može i treba biti glavna pokretačka snaga veće jednakosti dohotka zapanjujuće je naivno, bez obzira na to koliko često se navodi.

Središnje banke mogu učiniti više na rješavanju problema nejednakosti, posebno regulatornom politikom, ali ne mogu učiniti sve. I prestanimo, molim, ignorirati druge dvije trećine čovječanstva u ovoj ključnoj raspravi.

© Project Syndicate 2021.