Povjesničar Paul Kennedy objavio je 1987. godine svoj utjecajni bestseler, Uspon i pad velikih sila, koji se bavio temom imperijalnog prenaprezanja i završio pogledom na Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države – dvije velike sile tog vremena.

U roku od samo nekoliko godina, Sovjetski Savez se raspao, otvorivši put SAD-u da postane jedina potpuno dominantna sila na svijetu. Međutim, s obzirom na nedavne događaje, možda je vrijeme da obrišemo prašinu s Kennedyjeve knjige i ponovno razmotrimo njezine pouke.

U srpnju 2020., usred pandemije, napisao sam zabrinuti komentar pod naslovom “Kasna Sovjetska Amerika”. Približavali smo se kraju prvog mandata predsjednika Donalda Trumpa i bojao sam se da je SAD zapeo u beznadnoj kolotečini. Iako je zemlja imala ogromnu bazu raspoloživih talenata i energije, politički sustav bio je nefunkcionalan.

Dvije glavne stranke odabrale su svoje kandidate nedemokratski (budući da je proces preliminarnih stranačkih izbora uglavnom atrofirao), a čini se da su bespovratni poticaji velikih razmjera postali omiljena metoda stjecanja političke popularnosti.

U tom kontekstu, prelazak s Trumpa na predsjednika Joea Bidena nije doveo do velikih promjena. Amerika nije imala jednopartijsku državu u sovjetskom stilu, ali nije imala ni mnogo međustranačke ili unutarstranačke demokracije. Birači su se i dalje osjećali zakinuti, a velika potrošnja i dalje se smatrala ključem izbornog uspjeha i društvene stabilnosti. Činilo se da je Americi suđeno da ostane u svojoj kasnoj sovjetskoj fazi.

Prvi znakovi napetosti
Slom Sovjetskog Saveza dogodio se u dvije faze, s nepokretnom gerontokracijom koja je ustupila mjesto pogrešno shvaćenom pokušaju radikalne, razorne reforme. Kada je Konstantin Černjenko postao generalni sekretar Komunističke partije 1984. godine, već je imao 72 godine. Naslijedio je senilnog Leonida Brežnjeva i bolesnog Jurija Andropova, ali je i sam bio toliko onemoćao da se mučio s čitanjem hvalospjeva na Andropovljevom sprovodu.

Zatim je došao Mihail Gorbačov, koji je obećao da će pomladiti SSSR razbijanjem lanaca stare birokracije perestrojkom (gospodarskom reformom) i glasnošću (otvorenošću i transparentnošću). Ali napor da se otkloni stari način razmišljanja pokrenuo je centrifugalne sile, osobito potisnute nacionalizme, koji su ubrzo pomeli sam Sovjetski Savez.

Danas, posebno u Rusiji, mnogi analitičari primjenjuju ovu analizu sovjetskog raspada na SAD. Istaknute ličnosti uspoređuju Trumpa s Gorbačovom, čije su reforme razorile SSSR. Iako je Trump mnogo stariji nego što je bio Gorbačov, i on je insajder koji sebe predstavlja kao autsajdera, kao nekoga tko će srušiti sustav.

Nakon što je zakamuflirao svoj revolucionarni projekt tijekom kampanje, Trump sada jasno iznosi svoje namjere. Kao i svaki uspješan politički pokret, Trumpov “Učinimo Ameriku ponovno velikom” (MAGA) prevladao je izgradnjom koalicije. Amerikanci iz radničke klase (uključujući veći broj birača azijskog podrijetla, latinoameričkih i crnih birača) kojima se svidjela Trumpova antisistemska poruka pridružili su se vrlo utjecajnim, ultrabogatim tehnološkim poduzetnicima koji imaju vlastite ideje o tome kako transformirati zemlju.

Nije iznenađujuće da ova koalicija već pokazuje znakove napetosti. Najočitiji problem je da će mnoge od Trumpovih predloženih mjera neizbježno dovesti do inflacije, problema koji je potopio predsjednika Joea Bidena. Nove i veće carine odmah će povećati troškove života, a svaki ozbiljan pokušaj privođenja i deportacije 11 milijuna imigranata bez dokumenata stvorit će kaos i novi nedostatak radne snage u poljoprivredi, građevinarstvu i u ključnim distribucijskim centrima.

Isto tako, rezanje birokracije na način na koji to zamišljaju Elon Musk i Vivek Ramaswamy, kroz novi Odjel za učinkovitost vlade (DOGE), izbacilo bi veliki broj Amerikanaca na ulice. (Ovi radnici koji su proglašeni tehnološkim viškom vjerojatno neće žuriti s prihvaćanjem slabo plaćenih poljoprivrednih poslova.) Stoga, iako svjetlija budućnost ostaje tek neodređeno obećanje, troškovi i poteškoće koji se naziru već su itekako očiti.

Oni koji govore u ime Silicijske doline također sanjaju o pokretanju umjetne inteligencije kako bi povećali produktivnost, a time i zaradu niskokvalificiranih radnika. Ideja na prvi pogled nije apsurdna. Postoje empirijski dokazi da je umjetna inteligencija ubrzala barem prethodni rast ostvaren u pozivnim centrima. Povećanje produktivnosti u drugim područjima, kao što su zdravstvena skrb i briga o starijim osobama, očito je moguće.

Ali ni ova revolucionarna “akceleracionistička” filozofija ni njezine potencijalne primjene nisu ispitane u velikim razmjerima. Povrh toga, vizija Silicijske doline oslanja se na globalno povezan svijet u kojem je SAD dominantan igrač. Stoga, dok Musk u potpunosti potpisuje Trumpov projekt sveopćeg remećenja, njegova vlastita vizija – paradoksalno – kombinira tehnologiju s “globalističkim” statusom quo.

“Nastavak uobičajenim putem dovodi Ameriku do bankrota”, tvrdi on, “tako da nam je potrebna bilo kakva promjena.” Musk s pravom pozdravlja šok terapiju argentinskog predsjednika Javiera Mileija ukidanjem carina i otvaranjem argentinskog gospodarstva, ali svi znamo da je “carina” Trumpova omiljena riječ. Tek će se vidjeti kako će se ova očita napetost riješiti.

Sjeme novog vala prosvjeda
S optimističnije strane, povlačenje SAD-a, samo po sebi, ne može izazvati slom globalne trgovine na razini Velike gospodarske krize, budući da udio Amerike u svjetskom uvozu iznosi samo 13,5 posto. Naravno, druge zemlje mogu uzvratiti ili jednostavno pokušati oponašati Trumpa. Ali što je Trump kaotičniji, to je manja vjerojatnost da će pronaći imitatore.

Pogledajte samo kakav je učinak odvraćanja Brexit imao na druge euroskeptike, ili koliko je većina država sljednica Sovjetskog Saveza bila željna usvojiti drukčiji način razmišljanja. Dakle, dio Trumpove koalicije želi globalizam, a drugi ga dio odbacuje. Ironija je u tome što će potonji tabor imati najviše poteškoća zbog pokušaja okretanja prema unutra. Trumpov politički program, ako se provede, neizbježno će posijati sjeme novog vala nezadovoljstva, prosvjeda i teorija zavjera.

Jednako se tako može opisati i postsovjetsko iskustvo u posljednjim godinama dvadesetog stoljeća. Nagle, brze promjene samo su dovele do poremećaja, a svi oni koji su oštećeni pridružili su se sljedećoj skupini otuđenih. Čini se da slična dinamika uzima maha u SAD-u. Današnja se Rusija tome svakako nada.