Od ljeta prošle godine priča s inflacijom išla je poprilici kao u vicu. Onom kad žena uhvati muža s ljubavnicom in flagranti (ili obrnuto), a prozvana strana odgovara: “Dušo, ništa nije bilo. Ne vjeruj svojim očima, vjeruj meni!”

Dok su građani iz mjeseca u mjesec primjećivali kako s istom količinom novca iz trgovina izlaze sa sve manje stvari, središnje banke uporno su uvjeravale da inflacija zapravo nije problem već da je “tranzitornog karaktera”.

Oblikujući očekivanja mantrali su o problemima uskih grla u lancima opskbe, snažnoj potražnji nakon pandemije, zastojima u kineskim lukama, geopolitičkoj neizvjesnosti, energentima… Među njima ni traga o tome da su natiskale more novca da podmažu ekonomski zamašnjak. Sve kako bi inflaciju podigli prema ciljanih 2 posto.

Strah ugraviran u memoriju
A onda je kotao zakuhao. Skuplji energenti ugradili su se u sve ostale cijene proizvoda i usluga. Travanjska inflacija u eurozoni dosegnula je 7,4 posto, gotovo četiri puta više nego Europska središnja banka to želi. Iako je u Europi ostala na razini prethodnog mjeseca, u Hrvatskoj je inflacija nastavila ubrzavati na 9,6 posto (harmonizirani indeks potrošačkih cijena).

Samo u posljednjih mjesec dana cijene su porasle kao u cijeloj prošloj godini pa mnogi analitičari ne sumnjaju da je prelazak dvoznamenkastog praga samo pitanje dana.

Iako je situacija kod nas bolja nego u, recimo Estoniji ili Litvi, gdje je inflacija u travnju dosegnula 19,1%, odnosno 16,6%, cijene gura i očekivano uvođenje eura početkom 2023. Događa se upravo ono čega se monetarna politika najviše boji – vrtnje inflatorne spirale.

Troškovi energije i sirovina prelijevaju se u cijene prijevoza, dobara i u konačnici usluga pri čemu je nemoguće odrezati koje je poskupljenje opravdano, a koje nije. Niti to ima više smisla. U situaciji kad konkurencija diže cijene radi skupljeg plina, primjerice, dizat će ih i oni koji taj energent ne koriste s logikom “sve pokupljuje”, a tu je niski start za euro.

Idući korak su plaće zaposlenima pritisnute sve skupljim troškovima života pri čemu je država tu sama učinila prvi korak s plaćama u javnom sektoru (na što se ranije obvezala u dogovoru sa sindikatima). Jednom kada se spirala plaća i cijena zakovitla, teško ju je smiriti.

S takvim scenarijima Hrvatska, nažalost, ima i previše iskustva. Strah od inflacije toliko je ugraviran u kolektivnu memoriju da niti gotovo tri desetljeća stabilne kune nisu bile dovoljna da se ne štedi (dominantno) u devizama i u njima denominiraju cijene auta, nekretnina i svih iole skupljih dobara.

Kada se pita one kojima je posao održavanje stabilnih cijena, a to su ECB i domaći HNB, oni ustraju na prognozi stabiliziranja inflacije u ovoj godini, potom pada na ciljanu razinu u 2023.

To nije iznenađenje jer je oblikovanje inflatornih očekivanja pola posla, no prognoziranje raspleta rata na istoku Europe o kojoj ovisi dubina energetske krize, pritisci na cijene i utjecaj na rast (zasad je 2,7%), ravna je gledanju u staklenu kuglu. Čemu onda zvati vraga?

S inflacijom na aktualnim razinama dvojbe oko povlačenja idućih poteza, a to je dizanje kamatnih stopa, više nema. Ono o čemu se može debatirati jest kasni li ECB s reakcijom, što ne bi bilo prvi puta. Povlačenje ručne kočnice moguće je već od srpnja, svakako u trećem kvartalu, a to će s odmakom od nekoliko mjeseci osjetiti štediše i korisnici kredita.

HNB bi ovih dana trebao izaći s analizom porasta kamatnih stopa na kredite u otplati kalkulirajući udar promjena cijene novca. Zamjenica guvernera HNB-a Sandra Švaljek iznijela je podatak da bi otplata stambenog kredita porasla prosječno za 1800 kuna godišnje narastu li kamatne stope na stambene kredite za jedan postotak.

Bude li povećanje 2 boda, godišnji teret otplate veći je za 3800 kuna. Računa se da bi otplata polovine kredita s anuitetima od 2000 kuna porasla za 200 kuna ako stopa poraste za 2 boda. Ovisno o rastu stope (od 1 do 2 postotka), anuiteti stambenih kredita bili bi povećani 5,6, odnosno 11,2 posto. Pritom je računica rađena na temelju sadašnje prosječne cijene kredita od 2,5 posto.

Moguća djelomična zaštita
Nema nikakve sumnje da je era jefitnog novca došla kraju. Za štediše dobra vijest, odljepljivanje kamatnih stopa od dna povećat će teret otplata kredita.

Premda je danas neizmjerno bolja situacija nego prije jer čistu promjenjivu kamatu ima tek oko 40 posto kredita (2010. bilo je 90%) dužnicima je na raspolaganju mogućnost refinanciranja u fiksnu kamatu, ili kombinaciju fiksne i promjenjive, čime se mogu barem dijelom zaštititi.

Visoka inflacija je, s druge strane, bauk iz ormara svima jer nezaustavljivo ruši sve pred sobom: plaće, mirovine, ulaganja, životni standard, povjerenje i stabilnost.