Opredjeljenje za nultu neto stopu emisija jako je popularno. Države, tvrtke i drugi širom svijeta obvezali su se eliminirati svoje neto emisije stakleničkih plinova do određenog datuma, neki već 2030. godine.

Međutim, ciljevi nulte neto stope emisija nisu isto što i ograničavanje globalnog zatopljenja na cilj Pariškog klimatskog sporazuma od 1,5° Celzijeva stupnja ili na bilo koju određenu razinu zagrijavanja, što se toga tiče. Presudan je put do nulte neto stope emisija.

Izvješće agencije
Stručnjaci to dobro znaju. Primjerice u izvješću Međunarodne agencije za energiju za 2021. prikazan je detaljan put, podijeljen u intervale od pet godina, za postizanje nulte neto stope emisija do 2050. godine i pružanje “jednake šanse svijetu da ograniči porast globalne temperature na 1,5 °C.”

Najupečatljivija značajka ove analize, barem za mene, je veličina smanjenja potrebna do 2030. godine: otprilike osam milijardi tona emisija na bazi fosilnih goriva, pa bismo s današnjih 34 gigatone ugljičnog dioksida došli do 26 gigatona.

Da bi se to postiglo, emisije bi se morale smanjiti za 5,8 % godišnje. Ako globalno gospodarstvo u tom razdoblju raste po oprezno procijenjenoj godišnjoj stopi od 2%, intenzitet emisija ugljika globalnog gospodarstva (emisije ugljičnog dioksida na 1.000 dolara BDP-a) trebao bi se smanjiti za 7,8% godišnje.

Iako se intenzitet emisija ugljika smanjuje u posljednjih 40 godina, trend nije bio ni blizu te stope: od 1980. do 2021. intenzitet ugljika u prosjeku je pao za samo 1,3% godišnje. Ta stopa nije bila dovoljno visoka da zadrži emisije ugljičnog dioksida ni blizu konstante, a kamoli da uzrokuje njihovo smanjenje.

Zapravo, uslijed rasta globalnog BDP-a koji premašuje stopu pada intenziteta emisija ugljika za oko dva postotna boda, emisije su se otprilike udvostručile tijekom tog razdoblja. Jedan od razloga je izuzetno malo truda uloženo većinu tog vremena kako bi se smanjio intenzitet emisija ugljika.

Smanjenje do kojeg je došlo uglavnom je bio nusproizvod toga što su gospodarstva u nastajanju postala bogatija. (Razvijenija gospodarstva imaju manji intenzitet emisija ugljika.)

Klimatske promjene svakako su privukle više pozornosti tvoraca politika, stopa pada se ubrzala, u prosjeku 1,9 % godišnje od 2010.

A budući da ograničenja na strani ponude sada opterećuju globalno gospodarstvo, godišnji rast mogao bi se kretati na samo 2 % u sljedećih nekoliko godina, skromno daljnje smanjenje intenziteta emisija ugljika moglo bi biti dovoljno da globalno gospodarstvo dosegne vrhunac ukupnih emisija ugljičnog dioksida ili da bude blizu njega.

Veći globalni rast možda neće ni unazaditi napore prema smanjenju intenziteta emisija ugljika u gospodarstvu ako je potaknut širenjem digitalnih tehnologija.

Dostizanje vrhunca emisija bilo bi važna prekretnica. No, ako odmah ne bi uslijedio nagli pad, i dalje bismo svake godine pumpali oko 34 gigatone ugljičnog dioksida u atmosferu. Iako izvješće Međunarodne agencije za energiju ne govori o tome što bi se dogodilo ako budemo znatno ispod prva dva privremena cilja (2025. i 2030.), vjerojatno se može pretpostaviti da će biti gotovo nemoguće izbjeći prelazak praga od 1,5º Celzijeva stupnja.

Imamo alate za postizanje ciljeva Međunarodne agencije za energiju. Kao što je jasno u izvješću, u prvom desetljeću nisu potrebni novi tehnološki iskoraci. Štoviše, čini se da troškovi nisu previsoki. Primjerice, cijene energije vjetra i solarne energije znatno su se smanjile posljednjih godina.

No, moralo bi doći do ogromnih promjena u gotovo svakom kutku globalnog gospodarstva, a čini se da se te promjene ne događaju ni približno tako brzo kao što bi zahtijevao vremenski okvir Međunarodne agencije za energiju.

Diskontinuitet u varijabli
Otrežnjavajuća je činjenica da cilj naveden u izvješću Međunarodne agencije za energiju od 26 gigatona ugljičnog dioksida do 2030. nije nadohvat ruke jer se intenzitet emisija ugljika globalnog gospodarstva smanjuje jedva četvrtinom potrebne stope.

Moguć je izraziti diskontinuitet u ovoj varijabli, a možda bi neki tvrdili da 26 gigatona ostaje koristan cilj prema kojem treba težiti. No to ne izgleda osobito realistično. Je li se bolje držati nedostižne mete jer ona predstavlja najbolji put za ljude i planet ili revidirati taj cilj u nešto izvedivije?

Može li nastavak poticanja prema nerealnom cilju ometati napredak jer ljudi postaju demotivirani ili jednostavno prestaju gledati na taj napor kao na vjerodostojan? Ili je gore pomiriti se s posljedicama napuštanja ambicioznog puta, uključujući rizik prelaska nepovratnih prekretnica?

Koji god put svijet odabere, izazov će ostati isti: dramatično smanjiti emisije ugljičnog dioksida i to brzo. Naravno, to je lakše reći nego učiniti. Svjetsko gospodarstvo obuhvaća 195 zemalja s različitim kulturama i političkim sustavima i u različitim fazama gospodarskog razvoja, kao i bezbroj poduzeća svih veličina i vrsta te osam milijardi pojedinaca.

Da situacija bude još složenija, teško je riješiti raširene distribucijske učinke djelovanja (brza energetska tranzicija) i nedjelovanja (klimatske promjene), posebno u međunarodnim pregovorima.

Ali postoje načini za pojednostavljenje izazova. Polovica globalnih emisija stakleničkih plinova dolazi iz samo sedam gospodarstava: Kine, SAD-a, EU-a, Japana, Indije, Kanade, Australije i Rusije. Na gospodarstva skupine zemalja G20 otpada 70 %.

Zajednički i koordinirani napori u tim velikim gospodarstvima doveli bi do značajne razlike u putanjama emisija i, što je možda još važnije, stvorili tehnologije i pristupe upravljanju potrebne za postizanje cilja nulte neto stope.