Svijet srlja opasnim putem. Ili, kako je rekao glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres: Na autocesti smo prema klimatskom paklu, nogom na gasu. Međutim, globalno zatopljenje nije tek još jedno političko pitanje: smanjenje emisija stakleničkih plinova egzistencijalni je imperativ koji se ne smije zanemariti.

Ključno je djelovati na temelju znanstvenog konsenzusa: ograničavanjem globalnog zatopljenja na 1,5°C iznad predindustrijske razine, što je cilj utvrđen Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama iz 2015. i iziskuje obustavu novih ulaganja u fosilna goriva.

Istinite laži bogatog zapada
Unatoč čestim obećanjima globalnih čelnika o solidarnosti u potpori djelovanju u području klime, u mnogim zemljama prevladava pristup poslovanja kao i do sada. Primjerice, Sjedinjene Američke Države odobrile su naftni projekt Willow na Aljasci, dok Brazil koketira s istraživanjem nafte u blizini ušća rijeke Amazone. Privlačnost kratkoročne dobiti očito nadmašuje strah donositelja politike od nepovratnih planetarnih troškova.

Ironično, mnoge zemlje koje su najugroženije globalnim zatopljenjem i najmanje odgovorne za njega čine više nego što bi trebale kako bi postigle cilj od 1,5 °C. Ove godine, na povijesnom referendumu, stanovnici Ekvadora glasali su za prestanak bušenja nafte u Nacionalnom parku Yasuní u amazonskoj prašumi. Belize je 2018. postala prva zemlja koja je zabranila istraživanje nafte u moru.

Taj je rascjep vidljiv u Izvješću o globalnoj solidarnosti za 2023. godinu, koje je objavio Global Nation, uz podršku Zaklade Bill & Melinda Gates, platformi Global Citizen i Glocalities i zajednice Goals House. Analizirajući snagu i otpornost međunarodne zajednice, izvješće prikazuje realnu sliku situacije koja zahtijeva otrežnjenje.

Zabrinjavajuće je da nova ljestvica za mjerenje globalne solidarnosti pokazuje da je svijet u “opasnoj zoni”, sakupivši 39 bodova (od kojih 100 predstavlja najvišu razinu zajedničkog cilja). Iako je solidarnost u globalnoj javnosti raširenija nego što mnogi pretpostavljaju, reakcije institucija do sada nisu odgovarale težini trenutka.

Oko 46 % ispitanika u Ujedinjenom Kraljevstvu složilo se kako bi zemlja “trebala ostaviti zalihe nafte i plina u zemlji”, dok se samo 17 % ne slaže s tim. Ipak, britanska vlada nedavno je odobrila istraživanje velikog novog naftnog polja u Sjevernom moru. Takva kontraproduktivna odluka naglašava sve veći manjak povjerenja između vlada i njihovih građana, kao i među zemljama.

U međuvremenu, Bangladeš je, unatoč tome što “proizvodi” samo 0,46% trenutnih globalnih emisija, poduzeo značajne korake kako bi se odmaknuo od fosilnih goriva. Vlada je odlučila otkazati planove za deset elektrana na ugljen koje su privukle 12 milijardi dolara stranih ulaganja.

Premijer šeik Hasina nametnuo se kao netko tko nadahnjuje, pozivajući svoje građane da postanu predvodnici i zagovornici djelovanja na području borbe protiv klimatskih promjena na globalnoj razini, a ne pasivne žrtve krize.

U ponoru politike i profita
Većina od devet zemalja za koje se trenutačno smatra “da čine gotovo dovoljno” za ispunjavanje cilja od 1,5° C na globalnom je jugu. Tu je Kostarika, koja većinu svoje električne energije proizvodi iz obnovljivih izvora. Inovativne politike i modeli financiranja omogućili su vladi zaštitu šuma i biološke raznolikosti zemlje.

Slično tome, Gambija je prkosila izgledima za postizanje statusa države koja čini “gotovo dovoljno”. Na kratko je 2021. bila jedina zemlja usklađena s Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama.

Gambijska je vlada predstavila ambicioznu strategiju za postizanje nulte neto stope emisija do 2050. stvaranjem prehrambenih sustava otpornih na klimatske promjene, očuvanjem biološke raznolikosti, ulaganjem u ljudski kapital, prelaskom na gospodarstvo s niskim emisijama i upravljanjem svojim obalnim područjima.

Pridržavanje ciljeva utvrđenih Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama nije neuvjerljiv san; kao što pokazuje primjer Bangladeša i drugih zemalja s niskim i nižim srednjim dohotkom, to iziskuje vodstvo i moralna ulaganja. Konkretno, gotovo dvije trećine ispitanika anketiranih u Izvješću o globalnoj solidarnosti slaže se da bi međunarodna tijela trebala imati ovlasti za provedbu sporazuma povezanih s određenim gorućim izazovima, uključujući onečišćenje okoliša.

Jaz nepovjerenja odlučujuća je prepreka globalnoj solidarnosti. Kada se obećanja opetovano ne poštuju, sumnja raste, što ugrožava učinkovitost Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime. Nema solidarnosti bez povjerenja, a nema multilateralizma bez solidarnosti. Klimatske promjene izvanredno su i hitno stanje koje nalaže agresivan odgovor.

Međunarodna zajednica mora brzo djelovati kako bi zadržala fosilna goriva u zemlji, potaknula nultu neto stopu emisija i inovacije te postigla pravednu tranziciju. Ali to iziskuje prihvaćanje naše kolektivne moralne odgovornosti, umjesto da dopustimo iskušenju političke i financijske dobiti da nas odvede u ponor.

* Koautor članka je Hassan Damluji, suosnivač Global Nationa i viši savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije i gostujući viši suradnik na Londonskoj školi ekonomije

© Project Syndicate 2023.