Nuklearna energija u padu je od katastrofe u Fukushimi u Japanu prije više od deset godina, ali možda je spremna za povratak.

Ruska invazija na Ukrajinu i rastuće cijene prirodnog plina navele su neke da tvrde kako nuklearna energija može pomoći u rješavanju dvostrukih izazova energetske sigurnosti i klimatskih promjena. Je li ovo povratak te industrije ili će ispasti da je to još jedna lažna nada?

Donedavno su se izgledi nuklearne energije činili lošima. Postrojenja izgrađena 1970-ih i 1980-ih približavaju se kraju svog radnog vijeka, dok su Njemačka i Japan odlučili zatvoriti svoje iz političkih razloga.

Od relativno malo novih nuklearnih elektrana koje se trenutačno grade, mnoge su pogođene propustima u upravljanju i tehničkim kvarovima. Europski napredni tlačni reaktori EPR s hlađenjem na vodu u Flamanvilleu na sjeveru Francuske i Olkiluotu u Finskoj kasne 13, odnosno 12 godina.

Hinkley Point na jugozapadu Engleske, koji je trebao osigurati energiju za pripremu božićnih purana u Britaniji 2023. godine, mogao bi biti operativan 2027. godine. Svi ovi projekti uvelike su prekoračili proračun, što je neizbježno.

U Sjedinjenim Američkim Državama od 1996. nije otvoreno nijedno novo komercijalno nuklearno postrojenje. Kombinacija jeftinog domaćeg plina iz škriljevca i subvencija za energiju vjetra potkopala je ekonomiju postojećih postrojenja i odvratila od ulaganja u nove pothvate.

S padom troškova alternativnih zaliha energije, nuklearna energija počela je izgledati pretjerano skupo i rizično. U mnogim zemljama osoblje s vještinama nuklearnog inženjerstva stari, a zapošljavanje je bilo minimalno u posljednjem desetljeću.

Ukorijenjeni otpor
Argument te industrije da nuklearnu energiju treba smatrati blagodati za prijelaz na čistu energiju nije zaustavio pad. Međutim, tijekom prošle godine, rast cijena energije i energetska nesigurnost potaknuta ruskom invazijom na Ukrajinu podsjetili su vlade i potrošače da je ovisnost o uvozu ključnih strateških resursa rizična.

Maksimiziranje opskrbe električnom energijom proizvedenom u zemlji trebalo bi biti polazna točka za svaku strategiju energetske sigurnosti. Istodobno, nagli porast cijena prirodnog plina u posljednjih 12 mjeseci počeo je činiti nova nuklearna postrojenja mnogo konkurentnijima.

Rezultat je val novih projekata i planova. Britanski premijer Boris Johnson želi da nuklearna energija osigura 25 posto električne energije u zemlji do 2050. Kina je u travnju odobrila izgradnju šest novih reaktora, kao dodatak onim 54 koji su već u pogonu i 19 u izgradnji.

Kineske tvrtke, kako se izvješćuje, pregovaraju o razvitku 40 novih reaktora diljem svijeta. Reaktor izgrađen u Kini koji se nalazi u Karachiju, u Pakistanu pušten je u rad 31. ožujka, a Kina je ranije ove godine potpisala sporazum o izgradnji još jedne nove nuklearne elektrane u Argentini.

Istina, Njemačka je počela zatvarati svoje nuklearne kapacitete 2011. godine i trebala bi zatvoriti svoje tri preostale elektrane do kraja ove godine.

Međutim, drugdje u Europskoj uniji postoji znatan interes za potencijal nuklearne energije da zamijeni rusku opskrbu prirodnim plinom o kojoj EU ovisi posljednjih 40 godina. Francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je prije nedavnih predsjedničkih izbora da će Francuska izgraditi do 14 novih nuklearnih reaktora, počevši od 2028.

Poljska je u ožujku podnijela planove za izgradnju šest novih reaktora. Podupirući ovaj trend, tvrtke poput Rolls-Roycea u Velikoj Britaniji i NuScalea u SAD-u razvijaju novu generaciju malih modularnih nuklearnih reaktora (SMR) koji se mogu izgraditi i pustiti u pogon za manje od deset godina.

SMR-ovi se mogu graditi u serijama i trebali bi privući privatne ulagače koje odvraća dugo vrijeme isporuke, eskalacija troškova izgradnje i rizici povezani sa složenim velikim postrojenjima kao što je Flamanville.

Ali nuklearna renesansa daleko je od sigurne. Danas je više reaktora u opasnosti od zatvaranja i stavljanja izvan pogona nego što se gradi. Iako je javno raspoloženje postalo povoljnije za nuklearnu energiju u većini zemalja, ukorijenjeni otpor, potpomognut pitanjima zaštite okoliša i sigurnosti, i dalje ometa renesansu.

Procesi lokalnog planiranja opsežni su i gorki. Za izgradnju je potrebno vremena, ponajviše zbog opsežnih potrebnih procjena sigurnosti, a vrijeme košta. Posljedično, projekti će se odvijati samo ako postoje vjerodostojna jamstva u pogledu budućih cijena i kupnje električne energije. Budućnost nuklearne energije neodvojiva je od javne politike, koja je, kao i uvijek, neizvjesna i dodatni izvor rizika.

Teško zbrinjavanje otpada
Povrh toga, ne postoji jamstvo da će cijene prirodnog plina ostati visoke kada nova polja u regijama poput sjeverne Afrike ili srednje Azije dođu u tok, ili da će EU ispuniti svoje obećanje da će do kraja ove godine smanjiti uvoz plina iz Rusije za dvije trećine.

Jednako tako, nuklearna industrija još uvijek se ne uspijeva učinkovito nositi s problemom zbrinjavanja otpada. U postrojenjima kao što je Sizewell u istočnoj Engleskoj postoji dodatni izazov osiguravanja dovoljne količine zaliha vode za rad reaktora.

S obzirom na mogućnost dugog sukoba u Ukrajini koji ograničava trgovinu s Rusijom i činjenicom da će elektrifikacija vjerojatno postati sve važnija kako se selimo u svijet s niskim emisijama ugljika, potencijal za nuklearnu energiju ogroman je.

Zbog vremena isporuke, nuklearna energija ne može ponuditi trenutačno rješenje današnjih izazova. Međutim, u roku od deset godina nuklearna energija, zajedno s energijom vjetra i solarnom energijom, mogla bi potkopati globalno tržište plina.

Pitanje je može li civilna nuklearna energija sada konačno ispuniti obećanje koje je pokazala od kada je prvi put razvijena 1950-ih.