Infrastrukturni plan predsjednika Joea Bidena vrijedan 2 bilijuna američkih dolara vjerojatno će biti presudan trenutak za američko gospodarstvo koji jasno ukazuje na to da je neoliberalno doba, sa svojim uvjerenjem da tržišta najbolje funkcioniraju kad ih se pusti na miru i da ih treba pustiti na miru, iza nas. No iako je neoliberalizam možda mrtav, manje je jasno što će ga zamijeniti.

Izazovi s kojima se danas suočavaju Sjedinjene Američke Države i druga napredna gospodarstva bitno se razlikuju od izazova s kojima su se suočavali u desetljećima na početku dvadesetog stoljeća. Ti raniji izazovi stvorili su New Deal i državu blagostanja.

Današnji problemi, klimatske promjene, poremećaj tržišta rada uslijed novih tehnologija i hiperglobalizacija, iziskuju nova rješenja. Potrebna nam je nova ekonomska vizija, ne nostalgija za mitiziranim dobom široko rasprostranjenog prosperiteta u zemlji i globalne nadmoći u inozemstvu.

Što se tiče klimatskih promjena, Bidenov plan zaostaje za Zelenim sporazumom koji zagovaraju progresivni demokrati poput predstavnice Aleksandrije Ocasia-Cortez.

No on uključuje značajna ulaganja u zeleno gospodarstvo, poput potpora tržištima za električna vozila i ostalih programa za smanjenje emisija ugljikovog dioksida, što ga čini najvećim savezničkim naporom ikad za suzbijanje stakleničkih plinova.

Po pitanju radnih mjesta, plan ima za cilj proširiti zapošljavanje, nudeći dobre plaće i beneficije, usredotočujući se, osim na infrastrukturu, na proizvodnju i rastuću i osnovnu ekonomiju skrbi.

Pretjerivanja privatnih tržišta

Novi načini razmišljanja o ulozi vlade jednako su važni kao i novi prioriteti. Mnogi komentatori formulirali su Bidenov infrastrukturni plan kao povratak velikoj vladi. No paket se raspoređuje na osam godina, povećat će javnu potrošnju za samo jedan postotni bod BDP-a i predviđa se da će se s vremenom isplatiti. Jačanje javnih ulaganja u infrastrukturu, zelenu tranziciju i otvaranje novih radnih mjesta već odavno kasni.

Čak i da plan nije ništa drugo nego veliko poticanje javnih ulaganja financiranih porezima na velike korporacije, učinio bi puno dobrog za američko gospodarstvo. Međutim, Bidenov plan može biti puno više od toga. Mogao bi iz temelja preoblikovati ulogu vlade u gospodarstvu i način na koji se ta uloga doživljava.

Tradicionalni skepticizam u vezi gospodarske uloge vlade utemeljen je u uvjerenju da su privatna tržišta, vođena motivom profita, učinkovita, dok su vlade rastrošne. Ali pretjerivanja na privatnim tržištima posljednjih desetljeća – porast monopola, ludorija privatnog financiranja, ekstremna koncentracija dohotka i rastuća ekonomska nesigurnost – pokvarila su dojam privatnog sektora.

Danas se istovremeno bolje razumije da u složenoj ekonomiji za koju je karakteristična tolika neizvjesnost, regulativa od vrha prema dnu vjerojatno neće funkcionirati. Bez obzira na specifičnu domenu – promicanje zelenih tehnologija, razvoj novih institucionalnih aranžmana za radnike u kućnoj skrbi, produbljivanje domaćih lanaca opskrbe za visokotehnološku proizvodnju ili nadogradnja uspješnih programa osposobljavanja radne snage – vladina suradnja s nevladinim akterima bit će presudna.

U svim tim područjima, vlada će morati surađivati s tržištima i privatnim poduzećima, kao i s ostalim dionicima, poput sindikata i društvenih zajednica. Bit će potrebni novi modeli upravljanja kako bi se osiguralo postizanje javnih ciljeva uz puno sudjelovanje onih aktera koji imaju znanje i kapacitet za njihovo postizanje.

Vlada će morati postati pouzdani partner i morat će zauzvrat vjerovati drugim društvenim akterima. U prošlosti je svaki pretjerani zamah u ravnoteži države i tržišta na kraju potaknuo prekomjerni zamah u suprotnom smjeru. Bidenov plan može prekinuti taj ciklus.

Ako uspije, primjer tržišta i vlada koje djeluju kao nadopune, a ne zamjene – pokazujući da svatko od njih bolje funkcionira kada ga onaj drugi povuče – mogao bi biti njegovo najvažnije i trajno nasljeđe.

S tim u vezi, beskorisno je smatrati Bidenov plan načinom za obnavljanje konkurentskog položaja Amerike u svijetu, osobito u odnosu na Kinu.

Bez potpore republikanaca

Možda je politički primamljivo na ovaj način plasirati na tržište infrastrukturni plan. U prethodnim razdobljima, prevladavajući strah da su Sjedinjene Američke Države izgubile prednost nad Sovjetskim Savezom u balističkim raketama i u svemirskoj utrci pomogao je katalizirati nacionalnu tehnološku mobilizaciju.

No danas ima puno manje razloga za izazivanje straha. S obzirom na intenzitet polarizacije između pristaša, malo je vjerojatno da će pridobiti puno potpore republikanaca za taj plan. I odvraća pažnju s prave akcije: ako taj plan povećava dohodak i mogućnosti za obične Amerikance kako bi trebao, bilo bi ga vrijedno provesti, bez obzira na učinke na američki geopolitički status.

Povrh toga, ekonomija se razlikuje od utrke u naoružanju. Snažno američko gospodarstvo ne bi trebalo biti prijetnja Kini, kao što kineski gospodarski rast ne mora biti prijetnja Americi.

Bidenovo kadriranje šteti utoliko što pretvara dobru ekonomiju u zemlji u instrument agresivne politike nulte stope u inozemstvu. Možemo li kriviti Kinu ako pooštri ograničenja na američke korporacije kao obrambenu mjeru od Bidenovog plana?

Taj bi plan mogao transformirati SAD i dati važan primjer ostalim razvijenim zemljama. Ali da bi postigao svoj potencijal, mora izbjeći obmanjujuće dihotomije između države i tržišta i zastarjele hladnoratovske trope. Može zacrtati novu viziju budućnosti samo ako ostavi iza sebe modele iz prošlosti.

© Project Syndicate 2021.