Eurostat je nedavno objavio podatke o plaćama i strukturi gospodarstva po djelatnostima u zemljama članicama Europske unije u 2022. godini. Riječ je o prosječnoj bruto plaći po satu rada i udjelima pojedinih skupina djelatnosti u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti.

Posebnu pozornost zaslužuju podaci o plaćama industrijskih radnika i udjelu prerađivačke industrije. Prerađivačka je industrija, naime, područje najbržega tehnološkog napretka i rasta produktivnosti rada. Osim toga, plaće u prerađivačkoj industriji u velikoj mjeri određuju, preko mehanizma potražnje, plaće u sektoru usluga.

Uračunavanje socijalizma
Eurostatovi podaci pokazuju da postoji čvrsta pozitivna statistička veza između produktivnosti rada i plaća u zemljama članicama Europske unije. Koeficijent korelacije između nominalne bruto dodane vrijednosti po satu rada i nominalne bruto plaće po satu rada u prerađivačkoj industriji iznosi čak 0,97 (maksimalna moguća vrijednost je 1).

Najveću prosječnu bruto satnicu u 2022. godini imali su industrijski radnici u Danskoj (49,8 eura) i Belgiji (46,3 eura), a najmanju u Rumunjskoj (8,3 eura) i Bugarskoj (6,8 eura). Među takozvanim novim članicama Europske unije vodile su Slovenija (23,6 eura) i Češka (16,7 eura). Hrvatska se po visini satnice (11,2 eura) nalazila između Mađarske (11,1 euro) i Poljske (11,4 eura). Očigledno je riječ o veoma velikim razlikama između članica jedinstvenog tržišta.

Glavni izvori razlika u produktivnosti rada i plaćama između europskih zemalja vjerojatno su razlike u količini akumuliranoga fizičkog kapitala i stručnosti radnika. Navedenu pretpostavku potvrđuje statistička analiza Eurostatovih podataka o opsegu investicija u strojeve i opremu te o udjelu stručnjaka i tehničara u ukupnom broju industrijskih radnika.

Rezultati analize pokazuju da iznos ulaganja u strojeve i opremu tijekom razdoblja od 1995. do 2021. godine, izražen u cijenama iz 2015. godine te podijeljen brojem radnika u 2022. godini, značajno utječe na razinu plaća. Konkretnije, opseg investicija po radniku veći za 10 posto, uz isti udio stručnjaka i tehničara, povezan je s prosječnom plaćom većom za gotovo 5 posto.

Najveća ulaganja u strojeve i opremu po radniku u prerađivačkoj industriji tijekom promatranih 27 godina ostvarena su u Belgiji (339.500 eura), Švedskoj (298.800 eura) i Italiji (259.400 eura). Među novim članicama predvodile su Slovačka (121.800 eura) i Češka (111.700 eura). Hrvatska je po relativnom opsegu investicija (66.700 eura) bila iznad Rumunjske (48.400 eura) i Bugarske (40.100 eura).

Na današnju količinu proizvodnoga fizičkog kapitala mogle su utjecati i investicije u desetljećima prije 1995. godine, kada su nove članice bile socijalističke države. Stoga je u analizu uključena i binarna varijabla koja obilježava socijalističku prošlost. Ona umanjuje današnje plaće za samo 16 posto te stoga ne može objasniti veliku razliku između novih i starih članica.

Trebamo brzu industrijalizaciju
Nove članice očigledno trebaju jače poticati investicije ako žele dostići razinu plaća industrijskih radnika u vodećim starim članicama. Međunarodne empirijske studije upućuju na zaključak da snižavanje ili ukidanje poreza na dobit može snažno djelovati na investicije. Tako su, na primjer, istraživači iz Svjetske banke ustanovili da efektivna stopa poreza na dobit manja za 10 postotnih bodova povećava omjer investicija i BDP-a za 2 postotna boda.

Što se tiče ljudskoga kapitala, statistička analiza pokazuje da udio stručnjaka veći za jedan postotni bod povećava plaće za gotovo 4 posto, dok udio tehničara također veći za jedan postotni bod, uz isti udio stručnjaka, povećava plaće za 3 posto. Taj rezultat ne znači da na razinu plaća ne utječu i neki drugi čimbenici poput količine i kvalitete znanja i vještina koje posjeduju stručnjaci i tehničari, ali takve je čimbenike veoma teško mjeriti.

Sve navedene varijable uzete zajedno objašnjavaju 93 posto razlika između zemalja u razini plaća industrijskih radnika. Vrlo je vjerojatno da bi precizniji i obuhvatniji podaci objasnili još veći postotak razlika.

U usporedbi s geografski bliskim zemljama na sličnoj razini gospodarske razvijenosti, Hrvatska nema velik udio prerađivačke industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti. U Češkoj, na primjer, vrijednost tog pokazatelja iznosi 23,4 posto, u Slovačkoj 22,8 posto, u Mađarskoj 20,2 posto, a u Hrvatskoj samo 13,3 posto.

Hrvatska je mediteranska zemlja i stoga značajna turistička destinacija s velikim udjelom hotelijerstva, iznajmljivanja i ugostiteljstva u gospodarstvu, ali to ne znači da ne treba širiti i razvijati prerađivačku industriju.

Posebno velik potencijal u tom pogledu imaju županije u središnjem i istočnom dijelu Hrvatske. Država ne bi trebala određivati u kojim će se dijelovima zemlje (više) razvijati prerađivačka industrija, ali njezina bi ekonomska politika trebala biti takva da dovede do brze industrijalizacije Panonske Hrvatske.

*Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi