Ovisnost Zapada o Kini zbog takozvanih kritičnih minerala nekada je zabrinjavala samo nekolicinu stručnjaka i političkih štrebera. Sada je ta anksioznost postala srednjostrujaška, plijeni naslove i tema je BBC-jeve dokumentarne serije.

Ali tek trebamo primjereno odgovoriti na najvažnije pitanje: što bismo trebali učiniti po tom pitanju? Ne može se poreći rizik koji je pred nama. Kao što je Europa saznala, nije mudro oslanjati se na neprijateljsku državu za isporuku osnovnih proizvoda.

No, rješenje današnje energetske krize – kako bi se ubrzao prijelaz na obnovljive izvore – prijeti ponavljanjem trenutne situacije pod drukčijom krinkom jer povećava našu ovisnost o mineralima poput kobalta, nikla, grafita, litija i bakra.

Užurbani razvoj strategija
Takvi minerali ključni su za prijelaz na čistu energiju. Svjetska banka procijenila je da će se njihova proizvodnja možda morati povećati za oko 500% do 2050. kako bi se poduprli globalni klimatski ciljevi. Baš kao što je Rusija glavni izvor fosilnih goriva, Kina dominira preradom mnogih od tih kritičnih minerala.

Rafinira oko 60-70% svjetskog litija, nikla i kobalta. I uložila je velika sredstva u najbogatija svjetska nalazišta tih resursa, od kobalta u Demokratskoj Republici Kongo do nikla u Indoneziji, što znači da kontrolira sve veći udio rudnika. Zapadne vlade sada žure s razvojem strategija za unapređenje energetske tranzicije, a da pritom ne postanu pretjerano ovisne o Kini za kritične minerale.

U SAD-u nedavno doneseni Zakon o smanjenju inflacije uključuje velike poticaje proizvođačima električnih vozila da nabavljaju kritične minerale od pouzdanih partnera. Ujedinjeno Kraljevstvo predstavilo je “strategiju kritičnih minerala”, koja uključuje napore za proširenje domaćih sposobnosti u tom sektoru.

Europska unija i Australija napreduju sa sličnim inicijativama. Sve ove vlade smatraju da je povećano recikliranje metala dio odgovora. Ali one također prepoznaju da to za sada može pridonijeti samo u određenoj mjeri.

Dakle, sve njihove strategije uključuju usredotočenost na brz razvoj više rudnika i postrojenja za preradu kritičnih minerala, bilo u zemlji ili u “prijateljskim” zemljama.

Međutim, ove strategije ne priznaju u potpunosti veliku zapreku: lokalnu politiku prožetu otvaranjem novih rudnika i industrijskih objekata.

U bogatim zemljama aktivizam “ne u mom dvorištu”, protivljenje autohtonih i ekoloških skupina i složeni procesi planiranja znače da samo dobivanje dozvole za razvoj novih rudnika velikih razmjera može potrajati desetljećima, ako do toga uopće dođe.

U zemljama s nižim prihodima, razvoj rudnika također se često sučeljava s oštrim lokalnim protivljenjem, što je dodatno pogoršano rasprostranjenom sumnjom na velike rudarske tvrtke u zapadnom vlasništvu.

I u bogatim i u siromašnim zemljama, nebrojeni predloženi novi rudnici za kritične minerale – primjerice, u SAD-u, Peruu, Portugalu i Srbiji – nedavno su blokirani ili odgođeni kao rezultat takvog otpora.

Ovaj aktivizam svakako se dobro odražava na živost lokalne demokracije u zemljama usklađenim sa Zapadom. Međutim, ostaje rizik da će Zapad, ako ne može pristupiti sirovinama koje energetska tranzicija zahtijeva završiti, opet, na milosti i nemilosti neprijateljskog režima.

Zabrinutost da bi se Kina mogla koristiti svojom dominacijom nad tim mineralima kao oružjem, kao što to Rusija čini s prirodnim plinom, sada je rasprostranjena u političkim krugovima.

Ukoliko se problem uskoro ne riješi, zapadne vlade mogle bi na kraju morati poduzeti hitne mjere koje zanemaruju lokalne brige – primjerice, otvaranjem domaćih rudnika i objekata kao pitanja nacionalne sigurnosti.

Također će se vjerojatno naći u situaciji da pokušavaju primorati zemlje u razvoju na širenje proizvodnje, ponovno zanemarujući lokalna stajališta. To je tužan obrazac energetske i resursne geopolitike koji traje već stoljeće ili više.

Resetiranje odnosa
Izbjegavanje tog ishoda nalagat će brz napredak prema novoj “velikoj pogodbi” između upravitelja rudnika i lokalnih dionika. U tu svrhu hitno se mora pokrenuti ambiciozan program usmjeren na resetiranje odnosa između dviju strana, koji obuhvaća sve zemlje bogate mineralima, usklađene sa Zapadom.

Rudarske tvrtke, uz potporu zapadnih vlada, moraju se pobrinuti da nove operacije donose veće lokalne gospodarske koristi i da su osjetljivije na lokalne potrebe. Također moraju provesti vjerodostojnije i vidljivije kontrole rizika za okoliš i zdravlje koje rudnici mogu stvoriti.

U zemljama u razvoju rudarske tvrtke moraju pokazati da imaju daleko bolje rezultate od kineskih tvrtki na tim područjima. Zapadni rudari već su uključeni u brojne ekološke i društvene inicijative dobre prakse, ali ih treba pojačati kao strateški prioritet.

U zamjenu za te napore, lokalni regulatori moraju pojednostavniti i ubrzati procese izdavanja dozvola, a lokalne zajednice i aktivisti moraju prihvatiti potrebu za potporom dobro osmišljenim projektima. Neki bi mogli tvrditi da je to bolno rješenje za problem koji se tek treba pojaviti.

Ali opasnosti koje predstavlja ovisnost o Kini zbog zaliha kritičnih minerala sada su previše očite. Pokretanje bržeg razvoja rudnika bliže svojoj zemlji najbolji je put napretka i nalagat će neke radikalne nove pristupe.