Sada se obično priznaje da je doba hiperglobalizacije nakon 1990-ih došlo do kraja. Pandemija bolesti Covid-19 i rat Rusije protiv Ukrajine zbacili su globalna tržišta na sekundarnu i, u najboljem slučaju, sporednu ulogu, iza nacionalnih ciljeva. Ali sve priče o deglobalizaciji ne bi nas trebale zaslijepiti s obzirom na mogućnost da trenutačna kriza zapravo proizvede bolju globalizaciju.

Hiperglobalizacija se povlačila od globalne financijske krize 2007.-2008. Udio trgovine u svjetskom BDP-u počeo se smanjivati nakon 2007. godine jer se udio kineskog izvoza u BDP-u smanjio za nevjerojatnih 16 postotnih bodova.

Globalni lanci vrijednosti prestali su se širiti. Međunarodni tokovi kapitala nikada se nisu oporavili na visine prije 2007. A populistički političari, otvoreno neprijateljski raspoloženi prema globalizaciji, postali su mnogo utjecajniji u razvijenim gospodarstvima.

Hiperglobalizacija se raspala pod brojnim kontradikcijama. Prvo, postojala je napetost između dobitaka od specijalizacije i dobitaka od diverzifikacije proizvodnje. Načelo komparativne prednosti smatralo je da bi se zemlje trebale specijalizirati za ono što su trenutačno dobre u proizvodnji.

Međutim, duga linija razvojnog razmišljanja sugerirala je kako bi vlade umjesto toga trebale potaknuti nacionalna gospodarstva da proizvedu ono što su učinile bogatije zemlje. Rezultat je bio sukob između intervencionističkih politika najuspješnijih gospodarstava, posebno Kine, i “liberalnih” načela sadržanih u svjetskom trgovinskom sustavu.

Drugo, hiperglobalizacija je pogoršala distribucijske probleme u mnogim gospodarstvima. Neizbježna druga strana dobitaka od trgovine bila je preraspodjela prihoda od gubitnika do pobjednika. I kako se globalizacija produbljivala, preraspodjela s gubitnika na pobjednike postajala je sve veća u odnosu na neto dobitke.

Zajedničko blagostanje
Treće, hiperglobalizacija je potkopala odgovornost javnih dužnosnika prema svojim biračima. Pozivi na preinačavanje pravila globalizacije naišli su na odgovor da je globalizacija nepromjenjiva i neodoljiva – “ekonomski ekvivalent sile prirode, poput vjetra ili vode”, kako je to rekao američki predsjednik Bill Clinton.

Četvrto, logika nulte sume nacionalne sigurnosti i geopolitičkog tržišnog natjecanja bila je antitetska za logiku pozitivne sume međunarodne gospodarske suradnje. S usponom Kine kao geopolitičkog suparnika Sjedinjenim Američkim Državama i ruskom invazijom na Ukrajinu, strateška konkurencija ponovno se uspostavila nad ekonomijom.

Budući da je hiperglobalizacija propala, postoji cijeli niz scenarija za svjetsko gospodarstvo. Najgori ishod, podsjećajući na tridesete godine prošlog stoljeća, bilo bi povlačenje zemalja (ili skupina zemalja) u autarkiju.

Manje loša, ali još uvijek ružna mogućnost je da nadmoć geopolitičkih sredstava znači da trgovinski ratovi i ekonomske sankcije postaju trajno obilježje međunarodne trgovine i financija. Prvi scenarij čini se malo vjerojatnim – svjetsko gospodarstvo međuovisnije je nego ikad, a ekonomski troškovi ogromni – ali drugi sigurno ne možemo isključiti.

Ipak, moguće je predvidjeti i dobar scenarij u kojem postižemo bolju ravnotežu između povlastica nacionalne države i zahtjeva otvorenog gospodarstva. Takav rebalans mogao bi omogućiti inkluzivno blagostanje u zemlji te mir i sigurnost u inozemstvu.

Prvi korak je da donositelji politika poprave štetu koju je hiperglobalizacija nanijela gospodarstvima i društvima, zajedno s drugim politikama predvođenim tržištem. To će zahtijevati oživljavanje duha iz doba Bretton Woodsa, kada je globalno gospodarstvo služilo domaćim gospodarskim i socijalnim ciljevima – punoj zaposlenosti, prosperitetu i pravednosti – umjesto obrnuto.

Pod hiperglobalizacijom donositelji politika izokrenuli su tu logiku, pri čemu je globalno gospodarstvo postalo svrha, a domaće društvo sredstvo. Međunarodna integracija tada je dovela do raspada u zemlji. Neki bi mogli brinuti kako bi naglašavanje domaćih gospodarskih i socijalnih ciljeva moglo ugroziti gospodarsku otvorenost.

U stvarnosti, zajedničko blagostanje čini društva sigurnijim i vjerojatnijim da će podržavati otvorenost prema svijetu. Ključna lekcija ekonomske teorije je da trgovina koristi zemlji u cjelini, ali samo dok se rješavaju problemi s distribucijom. U osobnom je interesu dobro vođenih, uređenih zemalja da budu otvorene.

Priznavanje multipolarnosti
Drugi važan preduvjet za dobar scenarij jest da zemlje legitimnu potragu za nacionalnom sigurnošću ne pretvore u agresiju na druge. Rusija je možda imala opravdane razloge za zabrinutost zbog proširenja NATO-a, ali njen rat u Ukrajini potpuno je nesrazmjerna reakcija uslijed koje će Rusija vjerojatno dugoročno biti manje sigurna i manje prosperitetna.

Za velike sile, a posebno za SAD, to znači priznavanje multipolarnosti i napuštanje potrage za globalnom nadmoći. SAD smatra američku prevlast u globalnim poslovima prirodnim stanjem stvari. Prema tom stajalištu, kineski gospodarski i tehnološki napredak sam po sebi i samorazumljivo predstavlja prijetnju, a bilateralni odnosi svode se na igru nulte sume.

Ostavimo li po strani pitanje može li SAD doista spriječiti relativni uspon Kine, ovaj način razmišljanja je i opasan i neproduktivan. Kao prvo, pogoršava sigurnosnu dilemu: američke politike osmišljene da potkopaju kineske tvrtke poput Huaweija vjerojatno će postići da se Kina osjeća ugroženo i da odgovori na načine koji potvrđuju američke strahove od kineskog ekspanzionizma.

Izgledi s nultom sumom također otežavaju ostvarivanje uzajamne koristi od suradnje u područjima kao što su klimatske promjene i globalno javno zdravlje, priznajući pritom da će nužno doći do suradnje u mnogim drugim područjima.