Kad se suoče s domaćim problemima, političari često posegnu za inozemnom diverzijom. Taj je jednostavni aksiom vrlo koristan u procjeni napetih sukoba u Istočnom kineskom i Južnom kineskom moru. Iako je Kina uključena u većinu napetih sukoba šireg spektra, najtragičniji je sukob Južne Koreje i Japana s obzirom na to da obje demokratske zemlje imaju gotovo iste strateške interese. Desetoga kolovoza južnokorejski je predsjednik Lee Myung-bak posjetio otok Takeshimu, koji je već 60 godina predmet teritorijalnog sukoba između Japana i Južne Koreje. Četiri dana kasnije dodatno je potpirio napetosti komentirajući najavljeni posjet japanskog cara riječima: “Ako želi doći, najprije se treba ispričati za prošlost”. Lee se potkraj mandata, koji mu istječe u veljači 2013., hvali svojim nacionalističkim, protujapanskim tvrdnjama. Postao je toliko glasan da nije htio primiti poruku japanskog premijera o njegovu posjetu otoku.

Novi hiperpatriotizam

Leejev je hiperpatriotizam nova pojava. Prije manje od dva mjeseca s Japanom je sklopio vojno-obavještajnu suradnju, od koje se na kraju odustalo zbog straha da bi opozicija napala predsjedničkog kandidata njegove stranke kao podložnoga Japanu. Leejevo ponašanje možda je i odraz njegova straha da će pretrpjeti sudbinu sličnu onoj bivših južnokorejskih predsjednika. Neki su ubijeni, jedan je počinio samoubojstvo, a drugi su završili u zatvoru ili bili osuđeni na smrt nakon odstupanja s vlasti. Lee je možda uhićenje svojeg brata u srpnju zbog primanja mita shvatio kao uvod u takvu sudbinu. Pokušaj smanjenja domaće političke štete potkopavanjem dinamike odnosa između Južne Koreje i Japana te odnosa obiju zemalja s SAD-om nije mudar potez.  Još je gori problem sukob suverenosti Japana i Kine. Ovdje povijest priča posebnu priču. Japanska je vlada otočje Senkaku službeno uvela pod svoj teritorij 1895. Na kraju Drugoga svjetskog rata, otoci su stavljeni pod nadzor SAD-a, no vratili su se pod vlast Japana 1972. Do tog se trenutka ni Kina ni Tajvan nisu bunili.

U Kineskome atlasu svijeta, objavljenom 1960., otočje Senkaku prikazano je kao dio Okinawe. Iako su se okolnosti promijenile 1968., kad je anketa Američke gospodarske i socijalne komisije za Aziju i Pacifik pokazala da mora oko otočja sadrže obilje resursa, povremene su tenzije bile rješive. Dinamika se promijenila kad je prije tri godine na vlast došla japanska Demokratska stranka. Njihova nemarna neodlučnost oko produljenja najma baze na Okinawi američkim marincima svijetu je, a osobito Kini, poručila da stranka više ne cijeni jednako savezništvo sa SAD-om i američka sigurnosna jamstva. Kina otad testira odlučnost Japana i jamstva SAD-a. U istom su razdoblju domaće napetosti u Kini i pad gospodarstva vladu vjerojatno naveli na tom da još žešće krene u nacionalističku retoriku. Na skorašnjem Kongresu stranke proglasit će se novo vodstvo države, što još više utječe na upravljanje stavom javnosti. No, kad se nacionalistički duh jednom pusti iz boce, njime nije lako upravljati. Kako je dopustila da društvene tenzije dosegnu takve razmjere, kineska je vlada možda dijelom odgovorna za nedavne sukobe tisuća radnika u Foxconnovoj tvornici u Taiyuanu, gdje se proizvode dijelovi za Appleove iPode i iPade.

Izborna prilika

U prosincu se bira novi predsjednik Južne Koreje. Vjerojatno će se i u Japanu uskoro održati izbori. Vlade koje dođu na vlast povjerenje građana trebaju iskoristiti da stvore nove oblike suradnje kojima će prevladati gorku prošlost. Kao primjer im može poslužiti ono što su Francuska i Njemačka postignule 50-ih godina. Uz rast i pomorske ambicije Kine dvije velike demokracije istočne Azije moraju pokazati isto to. Ako uspiju, Južna Koreja i Japan ostvarit će presedan koji će utrti najbolji put rješavanju pitanja suverenosti koja trenutno narušavaju stabilnost u Aziji.

© Project Syndicate, 2012.

Yuriko Koike, bivša je japanska ministrica obrane, voditeljica je opozicije u japanskom parlamentu