Čini se da svijet predvođen SAD-om ulazi u novo doba ekonomskog nacionalizma, jer mnoge zemlje daju prednost svojim domaćim socijalnim, ekonomskim i ekološkim programima naspram slobodne trgovine i multilateralizma.

Iako je pristup predsjednika Joea Bidena odmjereniji i otvoreniji međunarodnoj suradnji nego što je bio pristup Donalda Trumpa, ipak izaziva zabrinutost među ekonomskim liberalima, koji vide odjeke povratka protekcionizmu i autarkiji u stilu 1930-ih.

Legitimni domaći ciljevi
Ali “ekonomski nacionalizam” jedan je od onih zastrašujućih izraza kojima se ekonomski liberali koriste kako bi diskreditirali prakse koje im se ne sviđaju. Kao i kod svake ideološki opterećene etikete, ona skriva više nego što otkriva. Uostalom, ekonomski nacionalizam ima mnogo različitih oblika, neki su štetni, a neki korisni. Štoviše, neki od vodećih teoretičara ekonomskog nacionalizma, poput Alexandera Hamiltona i Friedricha Lista, bili su politički liberali.

Iako se ekonomski nacionalizam može obiti o glavu kada se dovede do krajnosti, to se može dogoditi i s ekonomskim liberalizmom. Kada se primjenjuje razborito u ostvarivanju legitimnih domaćih ciljeva, kao što su izgradnja gospodarske snage i jačanje osjećaja nacionalne svrhe, može biti koristan bez nužnog nanošenja štete drugim zemljama.

Ekonomski nacionalizam predstavlja gospodarstvo prvenstveno u smislu nacije, slično kao što to čini politički nacionalizam s državnim poretkom. Gospodarstvo postoji prvenstveno kako bi služilo naciji, baš kao što nacionalna država teži nacionalnom interesu.

Nijedna formulacija ne kaže puno dok ne počnemo definirati što znači “služiti naciji” ili što znači “nacionalni interes”. Usredotočenost na nacionalno gospodarstvo može biti savršeno benigna, ali i kompatibilna sa znatnim stupnjevima otvorenosti za međunarodnu trgovinu i financije. Prema konvencionalnoj ekonomskoj teoriji, u vlastitom je interesu zemlje usvojiti slobodnu trgovinu.

Kao što tvrdi ekonomski povjesničar Marvin Suesse, ekonomski nacionalizam stoga se koleba između dva pomalo kontradiktorna impulsa: iskušenja ograničavanja ekonomske razmjene s drugim zemljama kako bi se unaprijedila nacionalna neovisnost i želje za širenjem i iskorištavanjem međunarodnih veza u službi nacionalnog gospodarskog rasta i razvoja.

U novije vrijeme nitko nije bolje kombinirao ove impulse od “razvojnih” država istočne Azije. Japan, Južna Koreja, Tajvan i, najspektakularnije, Kina oslanjali su se na kombinaciju politika koje potiču globalnu ekonomsku integraciju i selektivno štite ključne industrije. Svaka je oblikovala vlastitu ekonomsku budućnost kroz širok raspon industrijskih politika koje su pomogle u razvoju novih područja ekonomske kompetencije.

Bili su to nacionalni projekti obnove, usmjereni na sustizanje Zapada. Kako su rekli politologinja Elizabeth Thurbon sa Sveučilišta New South Wales i njezini koautori, donositelji politike s mentalnim sklopom developmentalizma” gledaju na lokalne proizvodne kapacitete, tehnološku autonomiju i izvoznu konkurentnost kao na bitne temelje domaćeg političkog legitimiteta, nacionalne sigurnosti i međunarodnog statusa i prestiža i prihvaćaju središnju ulogu države u promicanju tih ciljeva strateškim intervencijama na tržištu”.

Skupe greške vladajućih
Nitko ne može poreći uspjeh ovih zemalja. Njihov je brzi gospodarski rast podigao stotine milijuna ljudi iz kukavnog siromaštva, a neke od njih podigao je u status naprednih gospodarstava u manje od dvije generacije. Kina je postala ne samo ekonomska sila, već i glavni geopolitički suparnik Zapada. Dramatičan uspon svake zemlje naišao je na optužbe da nije dovoljno otvorena i da ne pruža dovoljan pristup tržištu.

Opsežne državne subvencije – za čelik, automobile, solarne ćelije i tako dalje – često su potkopavale konkurentne pozicije stranih tvrtki i izazivale bijes njihovih vlada. Ipak, ekonomski nacionalizam istočne Azije bio je blagodat za ostatak svijeta.

Čak i uz trgovinske prepreke, rastuća tržišta koja je stvorila za trgovinske partnere bila su mnogo veća nego što bi to vjerojatno proizvela bilo koja alternativna ekonomska strategija. Štoviše, subvencije su, prema logici ekonomskih liberala, bile dar drugim zemljama jer su pomogle u snižavanju cijena za svoje potrošače.

Naravno, ekonomski nacionalizam nije svugdje dobro ispao. Previše je vlada sudjelovalo u prekomjernom dirigizmu (državno vlasništvo ili kontrola), predugo podupiralo neučinkovite tvrtke i previše neselektivno zatvaralo gospodarstva. Kada vlade naprave te pogreške, cijenu plaćaju prvenstveno njihovi ljudi. Ekonomski nacionalizam koji je pošao po zlu politika je osiromašivanja sebe, a ne politika osiromašivanja susjeda.

Istočnoazijski developmentalizam nudi važnu lekciju za današnji svijet. Ako se ekonomski nacionalizam u SAD-u usredotoči na stvaranje snažnog, uključivog domaćeg gospodarstva, učinit će mnogo dobra – čak i kada krši neka načela ekonomskog liberalizma.

Zapravo, takva bi strategija oživjela tradiciju developmentalizma u povijesti SAD-a. Druge će zemlje u konačnici imati koristi od zdravijeg američkog gospodarstva i povezanijeg društva te se ne bi trebale imati na što žaliti.

© Project Syndicate 2023.