Europljani su konačno odahnuli od cijena plina koje su otišle u nebesa. Zahvaljujući padu potražnje industrije i kućanstava, potaknutom naporima za uštedom energije i blažom zimom od uobičajene, zajedno s većom uporabom alternativnih izvora, poput energije vjetra i nuklearne, cijene plina pale su na razine koje nisu viđene od prije napada Rusije na Ukrajinu u veljači prošle godine. No cijene bi mogle ponovno rasti, a vlade bi to trebale dopustiti.

Diljem EU, proizvodnja energije i plina neraskidivo su povezane. Plin je najfleksibilnije gorivo za termoelektrane, što ga čini neophodnim tijekom vršnih sati. Ali to nije osobito učinkovito. Zapravo, plinu treba najmanje dva megavat sata kalorijskog sadržaja kako bi proizveo jedan MWh električne energije.

Pokretanje reaktora
Prošle godine, kada je gotovo polovica francuskih nuklearnih reaktora isključena, izgubljeno je više od 50 teravatsati nuklearne energije. Kako bi se nadoknadio manjak, morao bi se uvesti dodatni prirodni plin u vrijednosti od oko 100 teravatsati.

S obzirom na to da su cijene plina u prosjeku iznosile više od 100 eura (106 američkih dolara) po megavatsatu, djelomično zbog gubitka nuklearne energije, implicitni trošak iznosio je više od 10 milijardi eura. Jedan od ključnih razloga nedavnog pada cijena plina jest ponovno pokretanje francuskih nuklearnih reaktora.

Što je još važnije, cijene električne energije sada padaju zbog tzv. europskog sustava određivanja cijena prema graničnim troškovima (merit order), pri čemu se cijena električne energije određuje najskupljim izvorom.

Naravno, određivanje cijene na temelju graničnih troškova također je bilo razlog zbog kojeg su veleprodajne cijene električne energije snažno porasle u Europi nakon početka rata, a u SAD-u su ostale konstantne. Ali te visoke cijene nisu bile loše: dale su poticaj korisnicima da troše manje, čime se smanjuje potreba za uvozom plina.

Problem je u tome što su samo veleprodajne cijene, one koje plaćaju industrija i komunalne usluge, određene sustavom prema graničnim troškovima. Maloprodajne cijene često su strogo regulirane, a posljedica toga su velike razlike u cijenama među zemljama.

U Njemačkoj i Italiji, gdje su troškovi električne energije manje strogo regulirani, maloprodajne cijene otprilike su se udvostručile od početka rata, prema podacima iz Indeksa cijene električne energije za kućanstva.

S druge strane, u Francuskoj je vlada odredila da bi maloprodajne cijene trebale ostati konstantne, a u Španjolskoj su subvencije uzrokovale pad cijena koje plaćaju kućanstva, unatoč rastu troškova potaknutim ratom.Vladini napori da zaštiti kućanstva i poduzeća od utjecaja viših troškova polučuju očite koristi, tu je prije svega ublažavanje inflatornih pritisaka, pri čemu je ukupna inflacija znatno niža u Francuskoj i Španjolskoj nego u Njemačkoj i Italiji.

No, neizravni ekonomski troškovi mnogo su veći, počevši od ukidanja poticaja za uštedu energije. (Ograničenja cijena plina temelje se na sličnoj logici i imaju isti neželjeni učinak.)

Štoviše, subvencije povećavaju javni dug, što si ni Francuska ni Španjolska ne mogu priuštiti, s obzirom na to da se obje već suočavaju s rekordno visokim razinama duga.

Napori na ublažavanju cjenovnih pritisaka također su pridonijeli nedavnim nuklearnim problemima Francuske. Državni nuklearni proizvođač Electricité de France pretrpio je velike gubitke u 2022., nakon što ga je vlada primorala da proda značajan dio svoje proizvodnje ispod cijene.

’Geopolitička’ igra
Ali Francuska i Španjolska nisu zadovoljne samo održavanjem niskih maloprodajnih cijena; sada se zalažu za ukidanje sustava određivanja cijena prema graničnim troškovima na razini EU-a.

Žale se da cijene graničnih troškova održavaju visoke cijene električne energije sve dok su cijene plina visoke, čak i ako se poveća udio jeftinih obnovljivih izvora energije. Oni tvrde da bi potrošači trebali iskoristiti prednosti ulaganja u OIE.

Problem s tim populistički orijentiranim stajalištem, koje je usvojila i Europska komisija, jest u zanemarivanju važne funkcije kojoj služe visoke cijene energije u smanjenju potražnje za plinom i poticanju ulaganja u obnovljive izvore energije. Postoje i drugi načini za potporu kupovnoj moći kućanstava.

Da, europski sustav određivanja cijena prema graničnim troškovima morat će se preispitati kada obnovljivi izvori energije s nultim graničnim troškovima istisnu sva fosilna goriva. Ali to je idealan sustav za prijelaz na nultu neto stopu emisija.

Taj prijelaz trajat će predugo da bi si zemlje mogle priuštiti nastavak pružanja subvencija, posebno ako se ne dopusti da cijene rastu dovoljno visoko da potaknu potrebna ulaganja. Nažalost, to bi se moglo dogoditi jer je kvaliteta donošenja politika u Europskoj uniji u padu.

Komisija je nekada bila bedem protiv pokušaja država članica da pokrenu politički motivirane intervencije u gospodarstvu. Čini se da je sada odustala od te uloge, ne samo u pogledu energetske politike, već i kada je riječ o ograničavanju državnih potpora.

To se uklapa u komisijinu samopercepciju kao “geopolitičkog” tijela. No, čak i iz geopolitičke perspektive, napori u smjeru kontrole cijena plina i električne energije nemaju smisla. Dok troškovi državne intervencije na energetskom tržištu rastu, geopolitički položaj EU-a krenut će silaznom putanjom.