Znanje vodi do gospodarskog prosperiteta. Tehnologija, inovacije i znanje proizlaze iz učenja novih načina proizvodnje roba i usluga koje nas obogaćuju. Znanje je također arhetipsko “javno dobro”: nove ideje mogu koristiti svima; i, osim ako vlade ili monopoli ne ograniče njihovo širenje, njihova upotreba ne umanjuje dostupnost.

To je posebno važno za siromašne zemlje jer to znači da ne moraju ponovno izmišljati toplu vodu. One mogu jednostavno usvojiti tehnologije i metode koje su stvorile bogatije zemlje i potaknuti vlastiti gospodarski razvoj.

Iako ekonomisti i tvorci politika već dugo cijene gospodarski značaj znanja, nisu posvetili dovoljno pozornosti uvjetima koji ga čine korisnim. Kontekst je važan: svaka neusklađenost između uvjeta pod kojima se ideje stvaraju i specifičnosti okruženja u kojem se primjenjuju može značajno smanjiti vrijednost stjecanja znanja.

Dvosjekli mač
Ekonomisti Jacob Moscona i Karthik Sastry sa Sveučilišta Harvard tvrde da neprikladnost tehnologija razvijenih u naprednim gospodarstvima može predstavljati značajnu prepreku rastu poljoprivredne produktivnosti u područjima s niskim prihodima. Prema njihovoj analizi, tehnološka neusklađenost kod patogena i štetočina specifičnih za određene usjeve može biti odgovorna za 15% globalne razlike u poljoprivrednoj produktivnosti.

Kada je COVID-19 pogodio bogate zemlje, stotine dijagnostičkih testova postale su dostupne u roku od nekoliko mjeseci. Nasuprot tome, trebalo je više od stoljeća da se postigne usporediv napredak u odnosu na tuberkulozu. Štoviše, napredne tehnike dijagnosticiranja tuberkuloze još uvijek se oslanjaju na obučene tehničare i stalnu opskrbu električnom energijom, koja možda nije dostupna u okruženjima s niskim prihodima.

Neusklađenost se može dogoditi i unutar zemalja kod šire primjene tehnologija prilagođenih interesima određenih skupina. Primjerice, automatizacija i digitalne tehnologije mogu biti neprikladne ako proizvode neželjene učinke za mnoge radnike. Kao što primjećuje Anton Korinek sa Sveučilišta Virginia, sve su inovacije dvosjekli mač: mogu povećati produktivnost u cjelini, ali također mogu stvoriti oštre redistributivne učinke koji pogoduju vlasnicima kapitala, a ne radnicima.

A kada ukupni porast produktivnosti nije jako velik, lako ih mogu nadmašiti (iz društvene perspektive) negativni redistributivni učinci – fenomen koji ekonomisti Daron Acemoglu i Pascual Restrepo nazivaju “tako-tako” inovacije.

Najjasniji primjer ovog nepovoljnog pomaka u odnosu na radnike su roboti, a umjetna inteligencija proširuje raspon domena u kojima distribucijski sukobi mogu postati značajni. Kao što Korinek ističe, računalni program chatbot koji zamjenjuje ljudske radnike povećava dobit inženjerima umjetne inteligencije i vlasnicima tvrtki, a raseljava radnike čije je obrazovanje niže od fakultetskog. Njihov utjecaj je uvećan u zemljama u razvoju gdje je jeftina radna snaga jedini izvor komparativne prednosti.

Kulturne norme
Povrh toga, znanje je ukomponirano ne samo u sjeme ili softver, već i u kulturne norme. Ekonomist Nathan Nunn govori o drukčijoj, vremenskoj vrsti neusklađenosti u kojoj znanje i prakse, koje su u jednom trenutku bile prikladne za društvo, kasnije mogu postati disfunkcionalne.

Zajednice u Africi koje su imale najopsežniji kontakt s trgovcima robljem razvile su duboko nepovjerenje prema autsajderima te je kod njih ostala kulturna sklonost koja je kontraproduktivna za razvoj procvata tržišne ekonomije u današnjem svijetu.

Slično tome, čini se da averzija Amerikanaca prema preraspodjeli odražava visok stupanj ekonomske mobilnosti te zemlje u prošlosti, a ne trenutnu stvarnost. Bilo u obliku neprikladnih tehnologija ili kulturnih praksi, takve neusklađenosti treba riješiti, ako želimo da znanje koristiti društvu. Jedna od strategija je podizanje svijesti.

Tako je ekološki pokret pomogao usmjeriti potražnju potrošača dalje od fosilnih goriva i mobilizirati potporu razvoju obnovljivih izvora energije. Sličan pokret “tehnologija za radnike” mogao bi preusmjeriti inovacije u smjeru koji više pogoduje radu. Jačanjem glasa relevantnih dionika, kao što su radnici ili siromašne zemlje, u odlukama o inovacijama i tehnologiji, zaštitilo bi se od usvajanja neprikladnih tehnologija.

Javne politike su također ključne. Zelena revolucija u XX. stoljeću bila je motivirana eksplicitnim priznanjem da bi povećanje poljoprivredne produktivnosti u zemljama s niskim prihodima nalagalo razvoj visokorodnih sorti sjemena prilagođenih tropskim okruženjima.

Iako nam danas manjkaju slični multilateralni napori za uklanjanje globalnih tehnoloških praznina, Moscona ukazuje na nekoliko zemalja sa srednjim dohotkom (Indija, Brazil, Južna Afrika) koje imaju kapacitet za razvoj tehnologija prikladnijih gospodarstvima u razvoju.

Ali čak i u tim zemljama inovacije imaju tendenciju slijediti norme i preferencije Silicijske doline, a ne lokalne potrebe. Tvorcima politike i inovatorima bilo bi dobro da zapamte da nas ne osnažuje znanje, već korisno znanje.