Raspoloženje na financijskim tržištima doživjelo je nagli preokret početkom 2024. Nakon više od godine dana agresivnog povećanja kamatnih stopa američkih Federalnih rezervi i Europske središnje banke, razgovori su se okrenuli pitanju kada će – ne ako – središnje banke sniziti kamatne stope.

Uostalom, inflacija u SAD-u i u eurozoni pala je gotovo jednako brzo kao što je porasla i sada je blizu cilja središnjih banaka od 2%.

Da bismo utvrdili je li inflacija zapravo poražena, moramo razumjeti zašto se povećala. Objašnjenje se može činiti očitim. Svi “znaju” da je inflacija naglo i znatno porasla u razdoblju od 2022. do 2023. zbog vanjskih čimbenika, osobito poremećaja u lancu opskrbe i povećanja cijena energije. Ali čak i letimičan pogled na podatke otkriva nedostatke u objašnjenju.

Teško je smanjiti plaće
Energetski i opskrbni šokovi kojima se inflacija često pripisuje bili su kratkotrajni. Cijene sirove nafte pale su na razinu prije rata u Ukrajini nakon samo nekoliko mjeseci, a postpandemijske nestašice u opskrbi nestale su tijekom 2023. Da su se događali samo ti šokovi, cijene bi naglo porasle, a zatim brzo pale, a zaživjele bi negativne stope inflacije.

Ali to se nije dogodilo. Iako su cijene energije i dijela robe čija je nestašica vladala u 2022. pale, većina drugih cijena nastavila je rasti. Konkretno, dvostruki šokovi trebali su jedva utjecati na cijene usluga jer usluge iziskuju uglavnom uloženi rad i stoga ovise prvenstveno o plaćama, a ne o cijenama energije. Pa ipak, cijene usluga stalno rastu.

Kada cijene energije porastu, središnji bankari suočavaju se sa zagonetkom. Indeks potrošačkih cijena može ostati stabilan samo ako padnu druge cijene, uglavnom usluga. No, postoji konsenzus među ekonomistima i središnjim bankarima da je vrlo teško smanjiti plaće. Ta rigidnost plaća naniže podupire argument da središnje banke ne bi trebale odgovarati za inflaciju uzrokovanu rastom cijena energije.

Nedavni događaji dovode u pitanje tu logiku. U godinama koje su prethodile pandemiji, cijene usluga u SAD-u rasle su za oko 2-3 % godišnje, ali cijene trajnih proizvoda u prosjeku su svake godine malo padale, što je rezultiralo prosječnom stopom inflacije od oko 2,5 %.

Ta kombinacija stabilne, ali umjerene inflacije cijena usluga i blagog pada cijena robe i dalje je trajala zbog višestrukih skokova cijena nafte, poput onih u 2008. i 2013. Stoga je malo vjerojatno da je nedavni nagli rast cijena usluga (7% u razdoblju 2022.-2023.) bio potaknut samo šokom cijena nafte.

Cijene energije svakako bi mogle objasniti velik udio ukupne inflacije u eurozoni. Cijene prirodnog plina u Europi naglo su i znatno porasle u 2022. Iako su zatim pale, ostaju više nego dvostruko veće u odnosu na godinu dana prije rata u Ukrajini. To povećava troškove ne samo za grijanje, već i za mnoge industrijske procese, proizvodnju hrane i usluge poput smještaja.

Racionalna nepažnja
Dakle, šok cijena energije vjerojatno je imao snažniji i dugotrajniji učinak na cijene mnogih komponenti potrošačke košarice, osobito hrane i nekih usluga, u Europi. Ipak, cijene energije jesu pale – a cijene usluga nisu pale s njima. Manje od četvrtine “dezinflacije” od 6 % u eurozoni u posljednjih godinu dana ima veze s uslugama. U međuvremenu, u SAD-u inflacija u sektoru usluga iznosi otprilike 5%.

Pitanje je, dakle, zašto su cijene energije i robe slijedile tradicionalnu putanju – prvo prema gore, a zatim prema dolje – a uslužni sektor i dalje je opterećen inflatornim pritiscima. Jedno uvjerljivo objašnjenje jest u onome što ekonomisti nazivaju racionalnom nepažnjom: kada je inflacija niska i dugo je stabilna, racionalni igrači ne misle da moraju puno razmišljati o cijenama. Kao posljedica toga, plaće i cijene robe osim energije mogle bi ostati stabilne, čak i ako cijene energije skromno osciliraju, kao što je bio slučaj do 2019.

Ta se ravnoteža raspada kada se cijena energije ili nekog drugog ključnog ulaznog resursa naglo poveća. Nagli porast cijena energije u 2022., zajedno s velikim geopolitičkim događajem koji ga je pokrenuo, primorao je ljude da obrate pozornost.

Kada poduzeća i radnici posvećuju veliku pozornost inflaciji, češće prilagođavaju vlastite zahtjeve za cijenom i plaćama. To objašnjava zašto se inflacija proširila iz sektora energije i automobila na cjelokupno gospodarstvo. Središnje banke, posebno Europska središnja banka, 2022. sporo su prepoznale tu promjenu režima i da se više ne mogu osloniti na benigno iskustvo iz posljednjeg desetljeća kada su drugi veliki pomaci u cijenama nafte imali ograničen utjecaj na inflaciju.

Jednostavno, postizanje cilja od 2% na nekoliko mjeseci neće biti dovoljno za postizanje onoga čemu bi središnje banke zaista trebale težiti, a to je gospodarstvo u kojem radnici i proizvođači zaboravljaju na inflaciju.

Dakle, izazov s kojim se suočavaju središnji bankari ne sastoji se toliko od spuštanja inflacije s 3% na 2% – na “posljednjem kilometru” utrke za dezinflaciju – već zadržati je na toj razini toliko dugo da se ljudi prestanu brinuti da će cijene sutra ponovno porasti. Cilj od 2 % ne samo da je daleko od toga da bude odredište, već označava tek početak novog maratona.

© Project Syndicate 2024.