Više-manje očekivano, Europska središnja banka (ECB) jučer je, kao i dan ranije američki FED, još jednom podigla referentne kamatne stope.

S obje strane Atlantika ovaj put se posegnulo za opreznijim, manjim korakom povećanja ključnih kamatnjaka, za 0,25 postotnih bodova. Za FED je to bilo već deseto povećanje, čime su njegove ključne stope premašile pet posto (5-5,25%) dosegnuvši tako najvišu razinu u posljednjih 16 godina.

U slučaju ECB-a to je sedma sesija zaredom na kojoj je Upravno vijeće odlučilo podići kamatnjake, a od početka povijesno snažnog ciklusa zaoštravanja monetarne politike u lanjskom srpnju ECB ih je povećao za 3,75 postotnih bodova.

Daleko od ciljanih dva posto
Svoje jučerašnje odluke Upravno vijeće je popratilo ocjenom da nove informacije uglavnom potvrđuju procjenu srednjoročnih inflacijskih izgleda s prethodnog sastanka. “Proteklih se mjeseci ukupna inflacija smanjila, ali temeljni cjenovni pritisci i dalje su snažni.

Istodobno se prethodna povećanja kamatnih stopa prenose i snažno utječu na uvjete financiranja i monetarne uvjete u europodručju, pri čemu su neizvjesni vremenski odmak i jačina transmisije na realno gospodarstvo”, naveli su u priopćenju.

U daljnjim odlukama razine ključnih kamatnih stopa bit će, kažu, dovoljno restriktivne da se inflacija što skorije vrati na naš srednjoročni cilj od dva posto, a održavat će ih na tim razinama koliko to bude potrebno.

Pri određivanju razine i trajanja zaoštravanja monetarne politike i dalje će se primjenjivati “pristup zasnovan na podatcima”. Uz ključne kamatne stope kao glavni alat, istodobno će se nastaviti smanjivati portfelj programa kupnje vrijednosnih papira (APP), pri čemu se očekuje da se od srpnja više neće provoditi reinvestiranje u sklopu APP-a.

U žongliranju između suzbijanja inflacije koja je i u eurozoni i u SAD-u i dalje podaleko od ciljanih dva posto, i s druge strane zabrinutosti zbog usporavanja rasta (uključujući i mogući ulazak u recesiju) i financijske nestabilnosti, još uvijek očito prednost ima borba protiv inflacije.

Iako godišnje stope posljednjih mjeseci usporavaju, najnovije “flash” procjene za eurozonu i dalje podupiru atribute tvrdoglavosti i tvrdokornosti inflacije. Prvotne ocjene o inflatornim pritiscima “privremenog karaktera” (u razdoblju postpandemijskoj otključavanja) odavno su zaboravljene.

Osim što preliminarne procjene za travanj sugeriraju da je godišnja stopa u eurozoni blago povećana (sa 6,9 na 7%), čak i znakovitiji je mjesečni rast cijena od visokih 0,7 posto, što se dogodilo unatoč padu cijena energije. Njihov pad nadjačali su cjenovni pritisci iz smjera usluga, što ekonomisti obično smatraju boljim pokazateljem viška ukupne potražnje od ukupnog indeksa cijena.

Za razliku od eurozone, u Fedovu balansiranju ponovno na težini dobiva varijabla izbjegavanja pogoršanja stresa u bankarskom sustavu, u prvom redu vezano uz regionalne banke. Istodobno, unatoč zaoštravanju financijskih uvjeta koje destimulira potrošnju i ulaganja zasad se vjerojatnijim smatra da će se recesija izbjeći.

Zadržali udobne marže
Predsjednik FED-a Jerome Powell dao je naslutiti da je ciklus povećanja kamatnih stopa možda završen. S naglaskom na možda. U pogledu daljnjih odluka sad se, kao i u ECB-u, kaže da će pristup ovisiti o kretanju inflacije te pristižućim podacima o stanju gospodarstva i financijskog sektora.

No, ako na horizontu sad i nije daljnje povećanje, zasad to ipak sugerira tek “pauzu”, a ne i smanjenje, jer Odbor za utvrđivanje politike smatra da će trebati vremena da se inflacija smanji, pa smanjivanje stopa ne bi bilo prikladno. Huw Pill, glavni ekonomist Bank of England, ovih je dana ponudio nešto opipljiviju i “životniju” perspektivu.

Kompanije i radnici, kaže, pokušavaju prenijeti utjecaj inflacije jedni na druge, a to riskira trajnu inflaciju. “Ono s čim se sada suočavamo je nevoljkost da prihvatimo da smo svi u gorem položaju; svi moramo uzeti svoj dio”, rekao je usporedivši cijelu priču o pokušaju da se taj trošak prenese na drugu stranu s igrom prebacivanja paketa.

Prirodno je da će se ponašanje onih koji određuju cijene i plaće u gospodarstvima promijeniti kada životni troškovi, poput računa za energiju, porastu; radnici traže veće plaće a poduzeća dižu cijene.

Na razini nacionalne ekonomije, pak, stvar s inflacijom se svodi na to da ako je ono što kupujete poskupjelo više nego ono što prodajete, bit ćete u lošijoj situaciji, rekao je. U tom slučaju netko treba prihvatiti da je tome tako i prestati pokušavati održati stvarnu kupovnu moć povećanjem cijena, bilo da se radi o višim plaćama ili prebacivanju troškova energije na kupce.

To je očito lakše dijagnosticirati nego provesti. U svakom slučaju, rasprave o povratnoj sprezi ili spirali rasta plaća i inflatornih pritisaka su široko rasprostranjene, iako monetarne vlasti i SAD-a i eurozone zasad kažu kako za to ne vide dokaze.

I glavni ekonomist MMF-a Pierre-Olivier Gourinchas mišljenja je da rast plaća zasad ne predstavlja rizik jer nisu značajno porasle s obzirom na inflaciju, a korporativni svijet je, kaže, zadržao udobne marže.

No, mnogi ekonomisti smatraju da rizik stagflacije i dalje ne treba podcijeniti. Središnje banke, kažu, morat će još igrati vrlo delikatan ples između želje da dodatno smanje inflaciju i zabrinutosti za financijsku stabilnost i gospodarski rast.