Ljudi se koriste generativnom umjetnom inteligencijom (UI) i velikim jezičnim modelima (LLM) za izgradnju novih usluga i obavljanje postojećih zadataka, a sama temeljna tehnologija brzo napreduje.

Kao što primjećuje ekonomist nobelovac Michael Spence, ovaj val usvajanja mogao bi donijeti značajan porast produktivnosti, nakon gotovo dva desetljeća monotonog rasta. Svaki dan donosi vijesti poput nedavne Googleove najave da je njegova UI pomogla American Airlinesu smanjiti kondenzacijske tragove za 54%, smanjujući ugljični otisak svakog leta.

Obračuni već počeli
Ali nisu sve vijesti dobre. Kako stvari stoje, vjerojatnije je da će UI pomoći velikim tehnološkim tvrtkama da učvrste svoju dominaciju. One su te koje imaju resurse za razvoj i održavanje najmoćnijih modela UI i već brzo kreću u vezanu prodaju LLM-a sa svojim postojećim uslugama. Događa se to u vrijeme kada nadležna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja širom svijeta postaju sve zabrinutija zbog tržišne snage tehnoloških tvrtki.

Neki komentatori, uključujući jednog Googleovog inženjera, u internom dopisu tvrde da je taj strah prenapuhan, zbog prisutnosti velikih jezičnih modela otvorenog koda koji tehnički omogućuju svakome da se natječe na tržištu. Ali čak i ako dođe do procvata manjih novih sudionika, dominacija Big Techa i dalje izgleda sigurno.

Nedavni rad u kojem se modeli otvorenog koda uspoređuju s uslugama sučelja za programiranje aplikacija koje se koriste umjetnom inteligencijom (API) koje Big Tech tvrtke pružaju trećim stranama otkriva da potonji imaju mnogo bolje rezultate po većini kriterija.

Možda će se to promijeniti. No, za sada se performanse vodećih LLM-a nastavljaju poboljšavati s povećanim ulaganjima i možda se približavaju prekretnicama gdje će moći pokazati nove i neočekivane sposobnosti. Duboki džepovi su važni.

S obzirom na čistu moć Big Techa u mnogim zemljama, nije ni čudo da se tvorci politika bore s osmišljavanjem snažnih, učinkovitih i koherentnih reakcija. U nekim jurisdikcijama tvorci politika i čelnici industrije već su u političkim obračunima.

Primjerice, tvrtka Meta (Facebook) je nedavno blokirala veze s vijestima iz Kanade kao reakciju na zahtjev kanadske vlade da platforme nadoknađuju štetu izdavačima vijesti. Slična prepirka dogodila se ranije u Australiji, gdje je vlada u međuvremenu najavila nove planove za kažnjavanje internetskih platformi zbog poticanja širenja dezinformacija.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, uvelike kritizirani Zakon o sigurnosti na mreži naveo je neke tehnološke tvrtke da zaprijete potpunim povlačenjem s tržišta. A u SAD-u Kongres je razmatrao intervencije koje potiču tržišno natjecanje poput predloženog Zakona o otvorenim tržištima, a nova nadležna tijela aktivista za zaštitu tržišnog natjecanja unutar Bidenove administracije podnijela su tužbe protiv Googlea, Amazona, Mete i Applea.

No, iako su neki tvorci politika iscrpno upoznati s UI, njihova stručnost obično je uska, a većina drugih donositelja odluka jednostavno ne razumije to pitanje dovoljno dobro da bi izradila razumne politike. Zahvaljujući toj niskoj bazi znanja i neizbježnoj asimetriji informacija između regulatora i reguliranih, odgovori politike na određena pitanja vjerojatno će ostati neadekvatni, pod velikim utjecajem lobiranja ili vrlo osporavani.

Opća dužnost postupanja
Dakle, što treba učiniti? Možda je najbolja opcija slijediti politiku više temeljenu na načelima. Taj je pristup već dobio zamah u kontekstu pitanja kao što su dezinformacije i “trolanje”, gdje mnogi stručnjaci i zagovornici smatraju da bi Big Tech tvrtke trebale imati opću dužnost postupanja s dužnom pažnjom (što znači zadanu orijentaciju prema oprezu i smanjenju štete).

U nekim zemljama slična načela već vrijede za medijske kuće, koje su obvezne slijediti točnost i održavati nepristranost. Iako provedba u tim domenama može biti izazov, zaključak je da već imamo pravnu osnovu za pobuđivanje manje društveno štetnog ponašanja pružatelja tehnologije. Kada je riječ o tržišnom natjecanju i dominaciji na tržištu, telekomunikacijska regulacija nudi koristan model s načelom interoperabilnosti.

Osobe s konkurentskim pružateljima usluga i dalje se mogu međusobno zvati jer se telekomunikacijske tvrtke moraju pridržavati zajedničkih tehničkih standarda i sporazuma o reciprocitetu. Isto vrijedi i za bankomate: možete snositi naknadu, ali ipak možete podići gotovinu s uređaja u bilo kojoj banci.

U slučaju digitalnih platformi, nedostatak interoperabilnosti općenito je planirano utvrđen, kao sredstvo za zaključavanje korisnika i stvaranje digitalnog ekvivalenta opkopa oko dvorca. Zbog toga rasprave o politikama o poboljšanju pristupa podacima i osiguravanju pristupa predvidljivim sučeljima za programiranje aplikacija koje se koriste umjetnom inteligencijom (API) nisu uspjele ostvariti nikakav napredak. Ali ne postoji tehnički razlog zašto se neka interoperabilnost ne bi mogla ponovno projektirati.

Uostalom, čini se da Big Tech tvrtke nemaju mnogo problema s integracijom novih usluga koje stječu kada preuzmu konkurente. U slučaju LLM-a, interoperabilnost se vjerojatno ne bi mogla primijeniti na razini samih modela, jer čak ni njihovi tvorci ne razumiju njihov unutarnji rad. Međutim, može se i treba primjenjivati na interakcije između LLM-a i drugih usluga, kao što su platforme u oblaku.