Globalna konferencija o klimi (COP27) u Egiptu neplanirano je zagazila u prekovremeni rad. Nije iznenađenje što se postizanje klimatskog sporazuma u razgovorima pod vodstvom UN-a pokazalo (pre)teškom misijom za okupljene izaslanike ključnih članica. Otprije je poznato da nisu sve zemlje koje prednjače emisijama stakleničkih plinova podjednako predane ustrajanju na 1,5 stupnjeva Celzija kao granici globalnog zagrijavanja kao što je to Europa odnosno EU. Isto tako, među važnijim prijeporima očekivano se pokazalo pitanje financiranja, u prvom redu fonda putem kojeg bi ekonomski moćnije zemlje (i glavni zagađivači) osigurale naknade financijski slabijima, koje trpe štete i gubitke zbog promjena klime.

Hrvatska na oko 0,5 posto

Posljednja izvješća s COP27 kažu da je tijekom vikenda postignut “preliminarni dogovor” oko fonda (posebno se podcrtava pristanak SAD-a) i tempa dekarbonizacije. Prema medijskim napisima, tome su prethodile i prijetnje predstavnika europskih institucija da će napustiti skup ne pristanu li sudionici samita obvezati se na jača smanjenja zagađenja (posebice su apostrofirane Kina i Saudijska Arabija). No, od preliminarnog do konačnog sporazuma itekako su još moguće komplikacije i zamke.

Kako bilo, inzistiranjem na klimatskim ciljevima EU prednjači. Premda je Unija treći najveći izvor emisije stakleničkih plinova u svijetu, njezin doprinos globalnim emisijama je 10-11 posto, što znači i ograničene domete na globalnu sliku. Samo za Kinu, koja je u pogledu klime često na meti kritika, procjene su da je zaslužna za približno trećinu zagađenja, a SAD za oko 16 posto. Sektorski se pak računa da više od tri četvrtine stakleničkih plinova dolazi iz energetike, oko devet posto doprinosi im industrijska prerada, desetak posto poljoprivreda, a nešto više od tri posto upravljanje otpadom. U smislu zagađivača, približno 80 posto stakleničkih plinova odnosi se na ugljični dioksid, a oko 11 posto na metan.

Na razini Unije gotovo dvije trećine emisija otpada na pet članica Unije (Njemačka, Francuska, Italija, Poljska i Španjolska), dok je npr. doprinos Hrvatske nešto veći od pola posto. Zacrtane vrijednosti smanjenja tih emisija do 2020. u EU su premašene; ciljano je bilo smanjenje za 20 posto u odnosu na 1990. a ostvareno je 31 posto. U okviru tzv. Zelenog plana Europarlament je pak usvojio Propis o klimi s ciljem da se smanjenje emisija ugljika do 2030. podigne sa 40 na najmanje 55 posto (u odnosu na 1990.). Tim propisom trasirana je klimatska neutralnost do 2050. kao pravno obvezujuća, a za ostvarenje ciljeva osmišljen je zakonodavni paket pod nazivom “Spremni za 55”, sastavljen od 13 međusobno povezanih zakona i šest novih prijedloga zakona o klimi i energiji.

No, ambiciozno postavljena ljestvica smanjenja stakleničkih plinova u raznim područjima sve češće se ocjenjuje teško dostižnom. Nakon nedavnog dogovora o prijelazu na mobilnost s nultom emisijom, prema kojemu se u EU od 2035. više ne bi prodavali novi benzinci i dizelaši, zaredala su upozorenja o potencijalnim prijetnjama. Dok dio kritičara ističe kako su za mnoge građane Unije električna vozila i dalje preskupa, pa će ceste biti preplavljene starim autima, neki upozoravaju i na aspekt gubitka velikog broja radnih mjesta.

Usto, čuju se i opaske da prisilan prijelaz na e-vozila u Europi neće učiniti ništa za dekarbonizaciju oko 1,3 milijarde automobila na cestama diljem svijeta, to prije što se računa da će se “fosilci” i dalje masovno prodavati u zemljama u razvoju.

Sumnje u dohvatljivost ciljeva nultih emisija svako toliko se čuju i iz europskih gradova koji su ušli u program postizanja klimatske neutralnosti do kraja ovog desetljeća, financijski poduprt od EU. Kako prenosi portal Politico.eu, neki priznaju da bi to moglo biti više želja nego ostvariv cilj.

Čak je i Kopenhagen, grad koji se u pogledu zelenih politika smatra “odlikašem”, pa je i ugljičnu neutralnost bio predvidio postići već 2025., zaključio da mu je to nedohvatljivo. Lokalne vlasti imale su i plan tranzicije sustava sustava grijanja, prometa i zgrada. Ali postrojenje koje za proizvodnju energije koristi smeće iz kućanstava nije uspjelo osigurati sredstva za ključnu komponentu plana – izgradnju postrojenja za hvatanje i skladištenje ugljika.

Koči i inflacija

Ako je tako s Kopenhagenom, izgledi za dekarbonizaciju do kraja desetljeća za druge gradove iz programa očito su slabi. Primjerice, portal prenosi i da su iz gradskog odjela za klimu Rima priznali da je smanjenje emisija na nulu do 2030. “težak rok”, iako je grad najavio plan jačanja održive mobilnosti i javnog prijevoza, urbanog pošumljavanja, poboljšanja energetske učinkovitosti zgrada, postrojenja za proizvodnju energije iz otpada. Slični signali dolaze i iz Pariza. Ako se klimatska neutralnost i ne može postići u ciljanom roku, uključeni u taj program kažu da je poticajno već to što se klima postavlja kao glavni prioritet.

Vezano uz Zeleni plan EU, ovih su dana tema rasprava bili i planovi Europske komisije o radikalnom smanjenju upotrebe pesticida. Predstavnici vlada država članica nisu se složili s prijedlogom da se njihova upotreba do kraja desetljeća prepolovi, uglavnom uz obrazloženje da sad nije vrijeme da se proizvodnja hrane ugrozi.

Od EK su zatražili dodatne analize i procjene učinaka. Kako bi izbjegla proceduralni zastoj, Komisija je ponudila ublažavanje nekih važnih dijelova zakonskog prijedloga, ali nije omekšala drugu stranu. Uz visoku inflaciju i gospodarsko usporavanje očito se više propituju i pojedine zelene politike i ciljevi. Ili barem njihov tajming.