Nešto o čemu sanjamo još od prve Vlade nacionalnog jedinstva – politički konsenzus o ključnim pitanjima za državu – teško će se ikad više ponoviti. Unutar današnje političke konstelacije i činjenice da je jedna od dvije velike stranke opasno prodrmana teško je očekivati složnost oko porezne reforme, ili recimo Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine. Razlog tome nije takva raznolikost političke scene koja ne dopušta kompromis, već ostanak većine političkih opcija u razmišljanjima unutra starih paradigmi.

Pogledajmo, primjerice, lijevi spektar i njihova ekonomska promišljanja. Lutanje ljevice unutar Europe nije ništa novo, ali borba naših ljevičara za radnike u svijetu koji postaje ovisan o automatizaciji, umjetnoj inteligenciji i digitalizaciji pomalo je smiješna.

Potiskivanje umjerenih

Na kraju ispada da se naša ljevica najbolje slaže s našom javnom i državnom upravom jer se one češće bore upravo za prava takvih djelatnosti koje odbijaju nestati, poput činovnika po uredima, a ne za prava radnika na pokretnoj traci kojih je u svijetu ionako sve manje. Predstavnici ljevice koji mogu pozivati na oporezivanje neto plaće od 15.000 kuna porezom od 30 posto, iz udobnosti svoje salonske fotelje jednostavno nisu svjesni činjenice kako oni koji rade za taj novac nisu bogataši, već nešto drugo – davno zaboravljeni srednji sloj. Nisu svjesni niti činjenice kako je porez na rad velika rak rana Hrvatske u kojoj se upravo rad penalizira nasuprot rentijerstva ili ostvarivanja profita na neki drugi način. Ukratko, pomalo je tragikomično da se u velikoj mjeri ekstremna ljevica zalaže za ideje koje ih više bacaju u desni spektar.

Umjesto orijentacije na zajamčeni društveni dohodak, društveno odgovorno i održivo poslovanje, socijalnu skrb o ugroženim skupinama, mi se u Hrvatskoj s lijeve strane ne možemo maknuti od onih koji zarađuju 15.000 kuna. Takva promišljana oduzimaju priliku umjerenijoj ljevici da uopće dođe do izražaja, a o nekim zelenim opcijama i da se ne govori iako je zeleno na Zapadu uglavnom zamijenilo lijevi utopizam. Da ne bi bilo puno drukčije, dvije strane istog novčića sa sobom nose i čvrstu ekstremnu desnicu koja se protivi istim stvarima kao i ljevica i zaziva jaču poreznu represiju – što nije vrijedno komentara.

Upravo zato predstavljena Nacionalna razvojna strategija do 2030., uvođenje eura ili porezna reforma ne predstavljaju nešto oko čega će se tako skoro postići konsenzus. Uostalom, dok ovo pišem gledam kako jedna od ekstremnijih lijevih opcija bez ikakve ekonomske podloge u državi koja je visoko eurizirana zaziva referendum o uvođenju eura. Koji se neće održati jer smo na euro pristali kad smo referendumom pristali na Europsku uniju. Svaka daljnja argumentacija poput one da smo suvereni dok tiskamo kune toliko je banalna da nije vrijedna spomena.

Bez straha od dogovora

Stoga treba priznati i otvoreno reći – konsenzusa neće biti, ali napretka možda bude, i to zbog Bruxellesa.

No moramo i trebamo pohvaliti jednu reformu koja se uistinu provodi i to u nekoliko faza, a to je ona porezna. Međutim, donošenje razvojne strategije barem je pokušaj stvaranja okvira unutra kojeg bi svi dionici društva mogli promišljati i djelovati.

Ali svi moramo znati da kritiziranje i promišljanje nisu jedno te isto. Recimo to ovako – puno ljudi može vidjeti što negdje ne valja, ali jako malo ih može ponuditi rješenje. A nama trebaju rješenja – puno smionija od postojećih – a ne kritike.

Jedinstvena prilika pružena korona krizom ne smije biti uništena politikantstvom – ekstrema je uvijek bilo i bit će unutar političkih opcija, međutim oni ne smiju nikog plašiti.

Mjesta za popravak sigurno ima i u strategiji i svim potezima onih koji su na vlasti samo ne smijemo biti isključivi – oni umjereniji ne smiju se bojati dogovora koji bi donijeli boljitak svima, pa čak i po cijenu kasnijeg političkog gubitka.