Tijekom korona krize ovog proljeća, zbog straha od prekida u lancu opskrbe i mogućih nestašica, svi su u Hrvatskoj zazivali revitalizaciju domaće proizvodnje poljoprivrednih proizvoda te isticali problem niske samodostatnosti. Brojni proizvođači povrća odazvali su se i povećali proizvodnju, a tek ćemo krajem godine moći podvući crtu i vidjeti je li njihov trud nagrađen. Unatoč svim povoljnijim trendovima na tržištu zbog utjecaja korona krize, tek rijetki domaći proizvođači povrća ove će godine biti zadovoljni postignutim poslovnim rezultatima. Proizvodnja je ove sezone bila ujednačena s jako malo ekstremnih vremenskih prilika, a procjene govore da će u konačnici proizvodnja biti na razini prošle godine. Cijene na tržištu kroz sezonu bile su znatno niže od uobičajenih, a uslijed tržišnih viškova iz zemalja EU rastao je i uvoz te su domaći proizvođači bili izloženi snažnoj konkurenciji.

Povrće i krumpir u Hrvatskoj se proizvode na samo 19.000 ha, od kojih više od 10.000 ha otpada na krumpir, a 9000 ha na ostalo povrće. Ukupna proizvodnja povrća kretala se posljednjih godina od 176.000 tona do 190.000 tona, od čega je proizvodnja za tržište (intenzivna proizvodnja) iznosila nešto više od 150.000 tona. Proizvodnja u povrtnjacima (za vlastite potrebe) iznosila je 35.000 tona. Prinos povrća kreće se od 19 tona/ha do 22 tone/ha, što je relativno skromno za današnju suvremenu i tehnološki visoko opremljenu proizvodnju povrća.

Nekonkurentna proizvodnja

Najveći izazov bio je značajni pad turističke potrošnje kao i potrošnje u segmentu ugostiteljstva. Turistička potrošnja posljednjih je godina snažno rasla, pa je smanjivanje tijekom ove godine imalo velik utjecaj. Još veći je bio pad potrošnje kod konkurenata u Italiji i Španjolskoj, velikim proizvođačima povrća, zbog čega se domaća proizvodnja suočila sa snažnom konkurencijom. Zbog toga su cijene povrća u pojedinim mjesecima bile od 12 do 20 posto niže nego prethodne godine.

Posljednjih godina Hrvatska bilježi stalan rast potrošnje povrća. Ukupna prosječna potrošnja povrća iznosila je 132 kg po stanovniku, pri čemu je najveća potrošnja zabilježena 2016. godine, kada je bila 139 kg po stanovniku. Trendovi proizvodnje povrća bili su umjereno pozitivni do 2009. godine, a potom je došlo do pada, dok je od 2013. godine došlo do neznatnog oporavka. Povrtlarska proizvodnja nalazi se na marginama poljoprivredne proizvodnje i jedan je od zapuštenijih sektora u domaćoj poljoprivredi s vrlo skromnim rezultatima. Dok druge zemlje napreduju, hrvatsko povrtlarstvo, uz izuzetak nekoliko dobrih primjera i unatoč plasmanu sredstava iz fondova EU, uglavnom stagnira. I dalje je u prosjeku nekonkurentno, s niskom produktivnosti, tehnološki zaostalo, a od 2013. i dodatno ugroženo izloženosti povrtlarskim divovima iz Italije, Španjolske i drugih zemalja.

Prema podacima Eurostata, proizvodnja je dosegnula 10 posto udjela u ukupnom outputu hrvatske poljoprivrede, a zajedno s proizvodnjom krumpira prelazi 11,8 posto. To je znatno niže od udjela kojeg povrće ima u poljoprivrednoj proizvodnji EU, posebno mediteranskih zemalja. Za proizvodnju povrća u Hrvatskoj koristi se samo 0,7 posto poljoprivrednih površina, a visokotehnološki opremljeni staklenici zauzimaju manje od 100 ha. Najzastupljenija vrsta povrća je kupus, a njegov udio u ukupnoj proizvodnji iznosi 21 posto. Uz kupus, izniman značaj ima i rajčica. Proizvodnja luka i češnjaka doseže skoro 26.000 tona, dok je preko 13.000 tona proizvodnja mrkve i paprike. Zanimljivo je da se proizvodnja paprike posljednjih godina smanjuje pa su površine pod tom kulturom pale s 1350 ha na 560 ha.

Udruživanje na čekanju

U takvim uvjetima proizvodnje i s niskom konkurentnošću, uvoz povrća stalno raste kao i deficit vanjskotrgovinske razmjene. Dok smo 2018. uvezli povrća u vrijednosti 131,27 milijuna eura, 2019. je bio već na 163 milijuna eura. Uvoz je narastao čak 12 posto, a izvoz je pao 7,7 posto te je deficit povećan za 130 milijuna eura. Kada uspoređujemo podatke očito je da nam se samodostatnost kreće ispod 65 posto. Svi podaci pokazuju na to da je jako teško, bez strateškog zaokreta u proizvodnji i odnosima u lancu vrijednosti, preokrenuti rezultate u korist domaćih proizvođača. Globalno postoji rastuća potreba za povrćem koje je dostupno tijekom cijele godine, a naši proizvođači još uvijek nemaju adekvatne reakcije. Udruživanje proizvođača u proizvođačke organizacije (PO) još nije zaživjelo, a sada su tek prve PO za povrća u postupku prijave za priznavanje. Veliki je potencijal i kroz vertikalnu integraciju s prehrambenom industrijom, ali to nije i dalje na razini koja bi mogla zadovoljiti bilo kojeg sudionika. U proizvodnji su prinosi niski, dok smo tehnološki na niskim granama i nema suvremenih praktičnih znanja. Svi nedostaci se daju vrlo brzo otkloniti i napraviti zaokret koji je nužan. Ulaganjima u sektor (znanje, tehnologije, mehanizaciju i logistiku), uz korištenje EU fondova moguće je u kratkom roku povećati proizvodnju, te zaposlenost i novostvorenu vrijednost. Udruživanjem smanjili bi se troškovi proizvodnje i olakšao plasman, a uz primjenu već razvijenih alata u EU za poticanje i osuvremenjivanje proizvodnje te brendiranje hrvatskog povrća, rezultat može biti znatno bolji. Najbolji rezultati se mogu postići uz suradnju s prehrambenom industrijom i kvalitetnim odnosima s otkupljivačima koji mogu sve proizvedene količine plasirati na tržište jer imaju razvijene kanale izlaska na izvozna tržišta, što je vidljivo i iz postignutih rezultata ove godine u izvozu. I regionalizacija u proizvodnji povrća jedna je od ključnih mjera koja bi mogla preokrenuti trendove.