Prije šest mjeseci Zapad se suočio s dilemom: nije mogao dopustiti da ruska agresija na Ukrajinu uspije, niti poslati vojsku u borbu protiv nadiruće vojske predsjednika Vladimira Putina. Dakle, odlučio je osigurati oružje za potporu otporu Ukrajine i voditi vlastiti gospodarski i financijski rat protiv Rusije u nadi da će ga značajno oslabiti.

Za nekoliko dana zapadne sile uvele su niz sankcija bez presedana; očekivalo se da će učinak “šoka i strahopoštovanja” prisiliti Kremlj da skupo plati i možda ga prisili da se podčini. Kao što je The Economist dokumentirao, sankcije se sastoje od tri elementa. Prvo, postojale su istaknute, ali trivijalne mjere poput zabrane putovanja i zapljene jahti i vila ruskih oligarha.

Drugo, izrečene su izvanredne financijske kazne, posebno zamrzavanje pričuva ruske središnje banke i isključivanje odabranih ruskih komercijalnih banaka iz SWIFT međubankovnog sustava za razmjenu poruka. Treće, uvedena je sveobuhvatna zabrana izvoza tehnologije u Rusiju, zajedno s pritiskom na zapadne multinacionalne tvrtke da se povuku s ruskog tržišta. Stvarno nove sankcije bile su financijske kazne.

Od Drugog svjetskog rata takve su se mjere primjenjivale samo rijetko i na relativno beznačajne financijske igrače poput Irana i Venezuele. Nijedan od sukoba Zapada sa Sovjetskim Savezom nije izazvao takvu reakciju. Prošlo je više od godine dana nakon što je nacistička Njemačka napala veći dio Europe 1940. godine i tek tada je njemačka imovina u Sjedinjenim Američkim Državama bila zamrznuta.

No, kada je Rusija napala Ukrajinu u veljači, Zapad je odgovorio za nekoliko dana. SAD, Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo pretvorili su svoju kontrolu nad ključnom financijskom infrastrukturom u oružje – što je mogućnost koju su u radu 2019. godine predvidjeli Henry Farrell sa Sveučilišta Johns Hopkins i Abraham L. Newman sa Sveučilišta Georgetown.

Ranije se smatralo da su devizne rezerve gotovo nedodirljive i slične nepovredivoj imovini. Iz tog razloga, mnoge zemlje, posebno u Aziji, počele su gomilati rezerve nakon što su pretrpjele oštre uvjete Međunarodnog monetarnog fonda krajem 1990-ih.

Veća koalicija
Globalne valute, posebno američki dolar, smatrane su svojevrsnim javnim dobrom. Isto je uglavnom vrijedilo i za SWIFT. Iako je sustav pravno privatan (prema belgijskom zakonu to je zadruga), služi kao zajednička tržišna infrastruktura i do veljače ove godine nije imao značajnog suparnika.

Međutim, ono što je zapadni odgovor na ruski rat ukazao jest da su to zapravo bila uvjetna javna dobra. Takva uvjetovanost mogla bi imati legitimitet da postoji široka potpora isključivanju zemlje iz pristupa globalnim javnim dobrima zbog njenog devijantnog ponašanja. Da je velika većina zemalja skupine G20 usvojila zajedničko stajalište o financijskim sankcijama protiv Rusije, bilo bi tako.

Ali to se nije dogodilo. Ubrzo nakon što su skupina G7 i Australija najavile financijske sankcije, Kina, Indija, Indonezija, Turska, Argentina, Brazil, Meksiko i Južna Afrika dale su slične izjave kako bi objasnile zašto se ne pridružuju zapadnim sankcijama. Skupina G20 podijeljena je.

Je li Zapad mogao izgraditi veću koaliciju? Bilo je to u prevelikoj žurbi da pokušamo, a Kina bi ionako bila suzdržana. Na dubljoj razini, sebičnost i nepredvidljivo ponašanje globalnog sjevera uništili su povjerenje. Drugi nužan uvjet za uspjeh financijskih sankcija bila je učinkovitost.

Neko se vrijeme šok činio dovoljno jakim da destabilizira rusko gospodarstvo. Rublja se u početku srušila, inflacija je naglo porasla, kamatne stope su porasle, a proizvodnja se smanjila. Međutim, šest mjeseci kasnije, gospodarska situacija u Rusiji, iako loša, nedvojbeno je bolja nego što je većina promatrača očekivala.

Jasno je da je šok zbog zamrzavanja ruske imovine središnje banke neutraliziran kontinuiranim prihodima od izvoza nafte i prirodnog plina. Ruskom naftom trguje se s manjim popustom nego prije tri mjeseca. Iako EU ne želi isključiti ruske banke usmjerene na plin, poput Gazprombanke, iz SWIFT-a, zabraniti uvoz nafte iz Rusije u potpunosti ili primijeniti carinu na uvoz ruskog plina, u nadi da će Moskva implicitno pristati na nastavak izvoza energije, Putin je prirodni plin pretvorio u ekonomsko oružje.

Europskoj uniji također nedostaje jedinstva: grčki brodovlasnici zauzeti su prijevozom ruske nafte, francuska tvrtka TotalEnergies još uvijek buši u Sibiru, a mađarski premijer Viktor Orbán otvoreno se protivi sankcijama.

Učinkovitosti sankcija
Stručnjaci su podijeljeni po pitanju učinkovitosti sankcija. Jeffrey Sonnenfeld s Yalea tvrdi da osakaćuju rusko gospodarstvo, dok Elina Ribakova s Instituta za međunarodne financije misli da se pokazuju poroznima. Dokazi ukazuju na manju učinkovitost od očekivane, ali na dugoročniji učinak na mjere kojima se Rusiji ograničava pristup stranoj najsuvremenijoj tehnologiji.

Drugim riječima, rusko gospodarstvo ne urušava se, ali su se njegovi izgledi za rast pogoršali i dodatno će oslabiti. To ne sluti na dobro za ishod financijskog rata Zapada. Budući da se prirodnim plinom u Europi trenutno trguje po protuvrijednosti većoj od 400 dolara po barelu nafte, Rusija će dočekati jesen u poziciji financijske snage.

Sve je očitije da će Kremlj uvesti selektivnu zabranu isporuka plina podijeljenoj Europskoj uniji. Putin bi dugoročno mogao izgubiti, ali EU bi mogla pretrpjeti poraz u financijskom ratu prije nego što Rusija izgubi gospodarski rat. Da se to dogodi, Zapad bi prokockao svoju kontrolu nad monetarnom i financijskom infrastrukturom globalizacije.

Iako Europa i SAD više nisu globalno dominantne u pogledu proizvodnje, trgovinskih tokova ili čak tehnologije, one zasad ostaju monetarne i financijske sile bez premca. Signalizirajući da su javna dobra koja nude zapravo uvjetovana, zapadne sile već su oslabile tu privilegiju i ubrzale potragu za zamjenama.

Gubitkom financijskog rata protiv Rusije signalizirale bi da su financijske sankcije samo papirnati tigar. Zapad je otišao predaleko da bi se povukao. Više nema izbora i mora izdržati iskušenje. Poznato je da je Margaret Thatcher rekla tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu H. W. Bushu uoči Zaljevskog rata 1990.-1991.: “Ovo nije vrijeme za kolebanje.”