Ne kaže se uzalud da se još nije rodio onaj tko bi selu ugodio. Kao što to obično biva, stara je narodna mudrost iskovana prenošenjem iskustva s generacije na generaciju pa se svejedno redovno pojavi netko tko odluči dokazati suprotno. I zaleti se u zid.

Nevjerojatno je stoga da je na taj zid u punoj brzini i bez kacige, naletjela Hrvatska narodna banka s natječajem za hrvatsku inačicu kovanice eura.

Zamišljen da širom otvori vrata i svim građanima pruži priliku da daju svoj glas i predlože rješenje što oni misle da bi simboliziralo Lijepu Našu u Europi. Demokratski da demokratskije ne može biti. I onda stvar završi s debaklom i sramotom nakon što se prvonagrađeni rad ekspresno pokazao plagijatom.

U petak slavodobitno predstavljen, preko vikenda razotkriven kao “posudba” bez pristanka izvornog autora, pa povučen. Nacionalna sramota.

Krađa autorskog djela
S jedne strane, može se razumjeti rezoniranje kojim su se vodili u središnjoj banci. U zadnjih 25 godina od uvođenja kune rijetko je bilo dužeg razdoblja u kojem netko nije kritizirao kako se vodila monetarna politika. Žuljao je taj tečaj mnoge, od izvoznika, ekonomista, do raznih lobija koji su pritiskali, što javno, što neslužbenim kanalima.

Tu su i bankari i poduzetnici, od onih kojima se nije sviđao nadzor do onih nezadovoljnih odlukama o ograničavanju kreditnih linija pojedinih bisera domaćeg gospodarstva. A politika je uvijek teško uspijevala progutati zahtjeve Europe da HNB ostane neovisna institucija u kojoj se odluke donose po stručnosti umjesto po stranačkim iskaznicama.

Dati priliku svima da iznesu prijedloge što bi simboliziralo zemlju, nešto po čemu su hrvatski građani najponosniji da donesu na eurokovanicu, jednako kao Francuzi, Nijemci ili Grci, dobra je i psihološka strategija za prihvaćanje eura.

Zazor će biti manji prema nečem novom (iako Hrvatima euri i nisu nepoznanica), i manji će biti otpori ako tamo bude nešto “naše”. Razumljivo. No, nakon što su građani u anketi iskazali svoje preferencije o glagoljici, silueti zemlje, Nikoli Tesli, šahovnici i kuni (o primjerenosti simbolizma kune da ne govorimo), tu je stvar trebala stati, a uzde preuzeti stručnjaci.

Oni kojima je dizajn posao, koji razumiju kako funkcioniraju natječaji, koji su nužni stručni i tehnički preduvjeti ozbiljnog posla kao što je to dizajniranje rješenja po kojem će se kovati nacionalna inačica eura.

Teško je stoga razumjeti da su baš u HNB-u bili tako beskrajno naivni. Kada se dobrim rješenjem pokazalo običnim građanima, a ne stručnjacima prepustiti stručne odluke? Gledanje raspleta te sapunice je kao gledanje nesreće u ‘slow-motionu’ ili horor filma u kojem bi najradije vikao glavnom liku zašto se, pobogu, penje na gornji kat kuće po škripućim stepenicama…

Nije ni čudno da su na natječaj stigli amaterski radovi što samo po sebi nije problem, ali jest problem kada stigne rad čija je osnova “posuđena” fotografija bez pristanka autora. Problem je kada viceguvernerka Jakir-Bajo kaže da je to “mlada umjetnička duša”, a ne krađa autorskog djela.

Problem je kada prvonagrađeni “autor” ne podnese neoborive dokaze da je prijedlog njegovo intelektualno vlasništvo već povuče prijedlog zbog “neugodne atmosfere” i odrekne se “bilo kakvih prava”.

Problem je isprika da nije imao namjeru povrijediti ičije osjećaje, ali se, vidi vraga, nije ispričao radi plagijata niti fotografu. Problem je što nakon svega HNB nije u propozicijama natječaja našao osnove da ga kazni automatskim oduzimanjem 70 tisuća kuna za druga dva nagrađena rješenja.

Problem je, po svemu sudeći, i što drugoplasirani rad izaziva dvojbe pa se raspisuje novi natječaj za eurokovanicu s motivom kune…

Kaos koji ima cijenu
Gdje bismo bili da je o tečaju kune odlučivala ekipa izvoznika koja je umjesto organizacije konkurentnog poslovanja vlastitih firmi rješenja vidjela u jednom potezu pera i namještanju njima zgodnog tečaja? Da se neke slušalo, jedan euro vrijedio bi 10 kuna, ali onda ne pitajte kolika bi bila inflacija ili dugovi prema bankama.

Isto je s kalkuliranjem o epidemiološkim mjerama i kampanjom cijepljenja. Dok se kod nas u političke svrhe proglašavala pobjeda nad koronom i premijer slao poruke da ne bi ni kune dao u kampanju cijepljenja, druge zemlje su radile ozbiljne javne akcije i danas polagano kreću u ukidanje restrikcija.

Zato danas, dvije godine nakon početka pandemije, s tek 55 posto cijepljenih građana i uz rekordnu smrtnost, Hrvatska ide u remont kampanje cijepljenja (koje to točno?) i to tek nakon što se počelo postavljati pitanje tko je odgovoran za gotovo 14.500 mrtvih.

Stručni posao treba ostaviti stručnjacima. Demokracija ne znači da svaki Pero može o svemu odlučivati već da svatko smije reći što misli. Kada ekipa u kvartovskom kafiću ima svoje mišljenje o tečaju, proračunu, sastavu nacionalne nogometne reprezentacije ili cijepljenju i mjerama protiv Covida-19, to je njihovo pravo i razbibriga.

Kada se javne politike vode s ulice, to je kaos koji ima cijenu. U slučaju debakla natječaja za eurokovanicu, cijena je sramota doma i u Europi. U slučaju korone to su tisuće nepotrebno mrtvih.