Hladni rat završio je prije 30 godina. Ali od financijske krize 2007.-08., ne samo da se vratio, već je mutirao u hibridni rat.

Dok se Sjedinjene Američke Države i njihovi europski saveznici sada bore za upravljanje prijetnjom ruskog napada na Ukrajinu, nazire se utvara vrućeg rata.

Godine 1938. smirivanje nacističke Njemačke postalo je atraktivna povijesna analogija, budući da je to bio trenutak kada je hladni rat nakon Prvog svjetskog rata odlučno mutirao, navodno čineći vrući sukob neizbježnim.

München će zauvijek biti povezan s tim trenutkom jer su tamo Britanija, Francuska i Italija ustupile Njemačkoj značajan teritorij u Čehoslovačkoj bez savjetovanja s Česima i Sovjetskim Savezom.

Ova epizoda više je puta ponovljena, nedavno u sjajnom novom filmu Christiana Schwochowa “München: na rubu rata”, temeljenom na zanimljivom pokušaju romanopisca Roberta Harrisa da rehabilitira ugled britanskog premijera Nevillea Chamberlaina.

Svjedočimo li reprizi Chamberlainovih napora u Münchenu? Iz Münchena nastala je izreka: Nikada ne umirujte diktatore. Nakon 1945., to je često dovelo do katastrofalnih posljedica.

Primjerice godine 1956., britanski premijer Anthony Eden (koji je podnio ostavku na mjesto državnog tajnika za vanjske poslove 1938., samo nekoliko mjeseci prije Münchena) pogriješio je što je egipatskog predsjednika Gamala Nassera tretirao kao novog Hitlera.

Desetljećima kasnije američki predsjednici George H.W. Bush i George W. Bush pogriješili su što su istu etiketu primijenili na Saddama Husseina. Analogija je opravdala katastrofalnu grešku koja je duboko promijenila oblik svjetske politike.

Nema sumnje da je Putin remetitelj mira koji je već ostvario mnoge svoje ciljeve. Destabilizirao je Ukrajinu i time je spriječio da služi kao uzor protivnicima njegove autoritarne vladavine. Odvojio je Europu od SAD-a, usmjerio oštre i nepokolebljive reflektore na američku nesposobnost da odgovori na ruske inicijative i istaknuo unutarnje podjele unutar Europe.

Smanjili financijsku ranjivost
U prošlosti, očigledan odgovor na Putinove prijetnje Ukrajini bile bi masovne gospodarske i financijske sankcije koje bi nametnuli SAD i njihovi NATO saveznici, usmjerene ne samo na Putina i njegove pajdaše, već i na cjelokupno rusko gospodarstvo.

Primjerice, ruskim bankama mogao bi biti zabranjen SWIFT, sustav kliringa međunarodnih plaćanja.

No, Rusija je sustavno izgradila svoje rezerve i smanjila svoju financijsku ranjivost, što znači da gubitak pristupa SWIFT-u ne bi bio toliko bolan u kratkom roku (iako bi dugoročno gotovo sigurno izazvao velike poteškoće).

Što je još gore, korištenje SWIFT-a kao oružja moglo bi imati i dalekosežne i neposredne posljedice za SAD i njihove europske saveznike. Jedan od očitih rizika ako se vjerovnici iznenada ne mogu namiriti, kaskadna nesolventnost mogla bi izazvati financijski slom i međunarodno zamrzavanje kredita.

Scenarij nije odjek iz 1938., nego iz 2008., kada su strahovi od relativno malih gubitaka drugorazrednih hipotekarnih kredita doveli do mnogo veće neizvjesnosti o tome kako će to utjecati na velike financijske institucije.

Rezultat je bila masovna rasprodaja i općenita panika. Danas se neizvjesnost povećava novim čimbenicima, kao što su uspon digitalnih valuta i platnih sustava i korištenje trgovanja energijom kao oružjem.

Bi li prekid uvoza ruske energije u Europu doista bila učinkovita mjera odmazde? Neke europske zemlje, posebno Njemačka, takvu bi sankciju smatrale većom prijetnjom sebi nego Rusima.

Sadašnji izbor financijski i gospodarskih sankcija tako reprizira hladnoratovsku logiku zajamčenog uzajamnog uništenja (MAD). Mogućnost uvođenja sistemski prijetećih financijskih i valutnih instrumenata suvremeni je ekvivalent nuklearnih bojnih glava.

(Chamberlain je bio vođen sličnom logikom: premda samo generaciju dalje od užasa Prvog svjetskog rata, bio je predan sprečavanju daljnje eskalacije.)

Kako danas izgleda ruska strana MAD jednadžbe? Stratezi Kremlja sigurno znaju da Rusija ima mnogo toga za izgubiti od otvorenog sukoba u Ukrajini. Ruska invazija naišla bi na značajan ukrajinski otpor, što bi dovelo do teških žrtava i daljnje demoralizacije ruskog stanovništva. Održavanje kontrole bilo bi teško.

Okupatorski vojnici potiskivali bi civilno stanovništvo koje im se može obraćati na njihovom jeziku. Važno se podsjetiti da je prve sovjetske vojnike u Pragu 1968. trebalo povući jer su počeli suosjećati s Česima.

Razotkrivene slabosti Zapada
S ograničenim opcijama oko sebe obje strane osjećaju se zarobljeno. Prava lekcija Münchena jest da postoje načini da se nosite s političkom psihologijom postavljanja klopke. Hitler je pobijedio u Münchenu jer je stekao nenadmašnu dominaciju nad istočnom i srednjom Europom.

Ubrzo je postao frustriran jer su prilike koje pruža prijetnja sukoba nestale. Kao što Henry Kissinger uvjerljivo pokazuje u “Diplomaciji”, Hitlerova iracionalnost navela ga je da odbaci svoju prednost odlaskom u rat 1939.

Vrući rat nije neizbježan u pregovaračkom procesu nalik na situaciju u Münchenu. Iako je istina da se čini da agresor još jednom pobjeđuje, mnogo toga ostaje otvoreno za tumačenje. Ako je Putinov cilj razotkriti slabosti Zapada, on može odmah proglasiti pobjedu.

Ali gledano na drugi način, mir pa čak i demokracija, također pobjeđuju jer nova logika zajamčenog uzajamnog uništenja (MAD-a) pokazuje koliko malo se može dobiti od eskalacije sukoba.

© Project Syndicate, 2022.