Godine 1979. W. Arthur Lewis dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju za analizu dinamike rasta u zemljama u razvoju. Zasluženo, njegov konceptualni okvir pokazao se neprocjenjivim u razumijevanju i usmjeravanju strukturnih promjena u nizu gospodarstava u usponu.

Osnovna ideja koju je Lewis naglasio je da zemlje u razvoju u početku rastu širenjem svojih izvoznih sektora, koji apsorbiraju višak radne snage u tradicionalnim sektorima poput poljoprivrede. Kako prihodi i kupovna moć rastu, domaći sektori šire se zajedno s utrživim sektorima. Produktivnost i prihodi u uglavnom urbanim, radno intenzivnim proizvodnim sektorima obično su 3-4 puta veći nego u tradicionalnim sektorima, tako da prosječni prihodi rastu kako sve više ljudi odlazi raditi u rastući izvozni sektor. No, kao što je Lewis napomenuo, to također znači da će rast plaća u izvoznom sektoru ostati u depresiji sve dok postoji višak radne snage drugdje.

Budući da dostupnost radne snage nije ograničenje, ključni čimbenik u odnosu na rast je razina kapitalnih ulaganja, koja je potrebna čak i u radno intenzivnim sektorima. Povrati na takva ulaganja ovise o konkurentnim uvjetima u globalnom gospodarstvu.

Ta dinamika može proizvesti zapanjujuće visoke stope rasta koje se ponekad nastavljaju godinama, čak i desetljećima. Ali postoji granica: kada se iscrpi opskrba viškom radne snage, gospodarstvo doseže takozvanu Lewisovu prekretnicu. Obično će se to dogoditi prije nego što zemlja izađe iz raspona nižih srednjih prihoda. Kina je, na primjer, dosegla svoju Lewisovu prekretnicu prije 10-15 godina, što je dovelo do velikog pomaka u dinamici rasta zemlje.

Zamka srednjeg dohotka

Na Lewisovoj prekretnici, oportunitetni trošak za prebacivanje više radne snage iz tradicionalnih u modernizirane sektore više nije zanemariv. Plaće počinju rasti u cijelom gospodarstvu, što znači da ako se rast želi nastaviti, ne smije biti potaknut prelaskom radne snage iz sektora niske na višu produktivnost, već povećanjem produktivnosti unutar sektora. Budući da ova tranzicija često podbaci, Lewisova prekretnica je kada mnoga gospodarstva u razvoju padnu u zamku srednjeg dohotka.

Lewisov model rasta vrijedi ponovno razmotriti jer se nešto slično događa i danas. Kada se globalno gospodarstvo počelo otvarati i integrirati prije nekoliko desetljeća, ogromne količine prethodno nepovezanih i nedostupnih radnih i proizvodnih kapaciteta u gospodarstvima u usponu prešle su na proizvodni i izvozni sektor, što je dovelo do dramatičnih rezultata. Proizvodna aktivnost premještena je iz razvijenih zemalja, a izvoz gospodarstava u usponu rastao je brže od globalnog gospodarstva.

Zbog razmjera relativno jeftine radne snage u gospodarstvima u usponu (osobito u Kini), rast plaća u utrživim sektorima u naprednim gospodarstvima bio je prigušen, čak i kada se aktivnost nije prebacila na gospodarstva u usponu. Pregovaračka moć radne snage smanjena je u razvijenim gospodarstvima, a negativan pritisak na srednje i niske plaće prelio se na neutržive sektore jer se raseljena radna snaga u proizvodnji prebacila u neutržive sektore.

Ali taj proces uglavnom je završen. Mnoga gospodarstva u usponu postala su zemlje sa srednjim dohotkom, a globalno gospodarstvo više nema velikih rezervoara pristupačne jeftine radne snage za poticanje ranije dinamike. Naravno, ostaju zalihe nedovoljno iskorištene radne snage i potencijalnog proizvodnog kapaciteta, primjerice u Africi. Međutim, malo je vjerojatno da će ti radnici ući u proizvodne izvozne sektore dovoljno brzo i u dovoljnoj mjeri da produže dinamiku prije prekretnice.

Lewisova prekretnica imat će duboke posljedice za globalno gospodarstvo. Snage koje su smanjivale plaće i inflaciju u posljednjih 40 godina smanjuju se. Širok raspon novih i razvijenih gospodarstava sve je stariji, pojačavajući trend, a pandemija bolesti Covid-19 dodatno je smanjila ponudu radne snage u mnogim sektorima, vjerojatno trajno. U tim uvjetima, četiri desetljeća pada prihoda radne snage kao udjela u nacionalnom dohotku vjerojatno će biti poništeno – iako automatizacija i druge tehnologije koje brzo napreduju i smanjuju potrebu za ljudskom intervencijom mogu donekle suzbiti taj proces.

Ukratko, sada kada je nekoliko desetljeća rasta zemalja u razvoju iscrpilo velik dio neiskorištenih proizvodnih kapaciteta svijeta, globalni rast sve je više ograničen ne potražnjom, već dinamikom ponude i produktivnosti. Ovo nije prijelazni pomak.

Temeljna promjena režima

Jedna jasna posljedica tog procesa jest da su se inflatorne sile iz temelja promijenile. Nakon dužeg nestajanja ili poravnavanja, Phillipsova krivulja (koja opisuje obrnuti odnos između inflacije i nezaposlenosti) vjerojatno se trajno vratila. Kamatne stope porast će zajedno s inflatornim pritiscima koji već primoravaju velike središnje banke na povlačenje likvidnosti s tržišta kapitala.

Visoko zaduženo globalno gospodarstvo proći će kroz razdoblje turbulencija jer se razine duga resetiraju za “novo normalno” kamatno okruženje. Raspodjela imovine portfelja prilagodit će se u skladu s tim, a produženi medeni mjesec tijekom kojeg je rizična imovina nadmašila gospodarstvo završit će.

Mnogi dijelovi globalnog gospodarstva doživjet će temeljnu promjenu režima. Nekoliko desetljeća rasta gospodarstava u usponu potaknulo je masovno povećanje potrošača sa srednjim dohotkom i ukupnu kupovnu moć, istodobno uklanjajući iznimno jeftine proizvodne kapacitete u svijetu.

Naravno, još uvijek mogu postojati razdoblja rasta ograničenog potražnjom, nakon kriza poput pandemije ili budućih šokova potaknutih klimatskim promjenama. No, temeljni obrazac bit će rast ograničen ponudom i produktivnošću jer preostali rezervoari nedovoljno iskorištenog proizvodnog kapaciteta jednostavno nisu dovoljno veliki da bi udovoljili rastućoj globalnoj potražnji.

© Project Syndicate, 2022.