Institut za međunarodne financije (IIF) nedavno je objavio procjenu da ukupni globalni dug iznosi 315 bilijuna (tisuća milijardi) dolara. Do tog iznosa su došli zbrajanjem svih poznatih zaduženja građana diljem svijeta, uključujući stambene kredite, nenamjenske, dugove na kreditnim karticama itd., dugova svih tvrtki te državnih dugova, koji uglavnom nastaju izdavanjem obveznica i trezorskih zapisa.

Iznos ukupnog duga ne tako davne 2009. godine iznosio je 164 bilijuna dolara. To znači da je u samo 15 godina dug udvostručen. Dakle, u samo 15 godina svijet se uspio zadužiti jednako kao u cijeloj povijesti prije toga (ako ćemo gledati isključivo nominalne iznose).

U tih 15 godina bilo je perioda kada je svijet bio u recesijama, ali bilo je i perioda poprilično stabilnog gospodarskog rasta, bilo je perioda visoke i niske inflacije, perioda dobrih odnosa Zapada sa Kinom i Rusijom, ali i perioda napetih odnosa pa čak i rata u Ukrajini.

No, u svim tim situacijama globalni dug je rastao i samo rastao bez ikakvih naznaka značajnijeg usporavanja tog trenda. Praktički je sigurno da će globalni dug nastaviti rasti i u idućim godinama i samo je pitanje vremena kada će se opet udvostručiti. Postavlja se pitanje tko će, kako i kada početi otplaćivati sav taj dug?

Odgovor na to pitanje vrlo je zanimljiv i teško razumljiv većini ljudi. Naime, na svijetu jednostavno nema dovoljno novca da se gore opisani dugovi u potpunosti vrate. Jedini način da izbjeći financijski kolaps i propast civilizacije kakvu poznajemo jest nastaviti se zaduživati i sa tim novim kreditima vraćati stare dugove.

Upravo zbog toga globalni dug neprekidno raste već desetljećima. No, ne može rasti dovijeka, zar ne? Pa ako bi količina novca na svijetu ostala stabilna, dug zaista ne bi mogao u nedogled rasti. Prije ili kasnije svijet ne bi mogao doći do dovoljne količine novca za otplatu dospjelih dugova i došlo bi do financijske krize mnogo veće od bilo koje u povijesti.

Zašto bi itko radio?
Kako bi izbjegle takav scenarij, svjetske ekonomske, političke i bankarske elite smislile su genijalan mehanizam pomoću kojeg stvaraju novac iz ničega kad god im zatreba i s tim novcem vraćaju dugove. Zamislite da vi osobno kod kuće možete isprintati eura koliko vam treba. Bez obzira koliko velike kredite kod banaka biste imali, vratili biste ih bez problema, zar ne?

Upravo to rade centralne banke. Ubrizgavaju milijarde u financijski sustav kako bi država mogla posuditi taj novi novac da vrati postojeće dugove. Zvuči predobro da bi bilo istinito? Zašto bi itko išta radio i proizvodio na svijetu ako se do bogatstva može doći stvaranjem novca ni iz čega? Naravno da postoje negativne posljedice tiskanja novca bez pokrića. Radi se o tome da je mehanizam stvaranja novca iz ničega toliko kompleksan da ga rijetko tko razumije i upravo zbog toga funkcionira.

Naime, ako centralna banka u nekoj zemlji udvostruči količinu novca i tu novu količinu proslijedi državi na korištenje, onaj prethodno stvoreni novac vrlo brzo izgubi pola kupovne moći. Primjerice, ako je netko 2008. u Hrvatskoj imao na banci štednju od 100.000 eura, sa tim iznosom je tada mogao u Zagrebu kupiti pristojan stan, jer tada je cijena kvadrata bila vjerojatno oko 1500 eura. U međuvremenu je centralna banka u sprezi sa državom dopustila ili bolje rečeno namjerno stvorila inflaciju, zbog koje je došlo do poskupljenja svega pa tako i nekretnina.

Štediša iz primjera koji je do danas držao novac na banci možda je dobio nekakvu simboličnu kamatu, ali do danas mu iznos štednje vjerojatno nije narastao na više od 105.000 eura. Može li se danas sa 105.000 eura kupiti pristojan stan u Zagrebu? Za taj iznos se danas može kupiti okvirno samo pola stana.

Što to u praksi znači? Država je kroz stvaranje novog novca štediši iz primjera uzela pola stana, a on vjerojatno nije ni svjestan da je to napravljeno namjerno i planski te da se to događa diljem svijeta, a događat će se i dalje. Dakle, od 2008. do danas globalni dug se udvostručio, što pojednostavljeno znači da se i količina novca na svijetu udvostručila, a kupovna moć ušteđevine se upola smanjila. Mislite da je to slučajnost? Naravno da ne, nego je monetarni sustav upravo tako osmišljen.

Izbor realne imovine
Globalni dug će na vrlo lukav i sofisticiran način političari platiti sa vašim novcem, a vi toga vjerojatno nećete biti ni svjesni. Samo ćete se jednog dana pitati “Zašto je opet sve poskupilo u trgovinama?”. Odgovor je jednostavan: drugačije nije moguće vratiti tisuće milijardi eura duga koje su političari napravili.

Postoji li način za spasiti vlastitu štednju od gubitka kupovne moći? Da, postoji. Sve što treba napraviti je sa štednjom kupiti realnu imovinu poput stanova, kuća, zemljišta ili zlata. Nije slučajno da su ljudi stoljećima štedjeli u zlatnim dukatima. Generacije naših pradjedova i djedova kroz život su naučili da papirni novac uvijek postane bezvrijedan i zbog toga su štedjeli u zlatu.

Jer za razliku od šarenog papirnog novca, država ne može zlato stvoriti iz ničega pa mu zbog toga ne može obezvrijediti kupovnu moć. Pri tome je zlato jako lako unovčivo i može ga se kupiti ili prodati isti dan kad poželite, čak i ako se radi o vrijednosti od nekoliko stotina tisuća eura.

Cijena zlata u posljednjih je 50 godina u prosjeku rasla 8,3% godišnje, što je čak i nešto više od tempa kojim su državne centralne banke uništavale vrijednost papirnog novca. Zbog toga su oni koji su štedili u zlatu zadnjih desetljeća ne samo sačuvali kupovnu moć svojeg novca, nego su čak i zaradili.