Nedavni razgovori o globalnom gospodarstvu i tržištima definirani su nizom pitanja koja se opetovano postavljaju. Iako postoji mnogo pokretnih dijelova koje je teško snimiti na jednoj jasnoj slici, vrijedi pokušati neke od najvećih problema staviti u bolji fokus.
Prvo pitanje je jednostavno: nazire li se recesija? Budući da su mjerodavne prognoze rasta poput onih iz Međunarodnog monetarnog fonda znatno revidirane naniže i vjerojatno će biti dodatno smanjene, postoji dobar razlog za zabrinutost.
Međutim, globalna recesija, definirana kao dva uzastopna tromjesečja negativnog rasta BDP-a, i dalje je malo vjerojatna, iako bi veliki šok, poput dramatičnog širenja sukoba ili iznenadnog i značajnog poremećaja na ključnom tržištu poput energije, mogao promijeniti te izglede.
Međutim, neka gospodarstva sigurno će se smanjiti. Ruski BDP zasigurno će se smanjiti, čak i uz veće cijene nafte i plina, kao rezultat oštrih i najvjerojatnije produljenih zapadnih sankcija.
Europa će, također, vjerojatno doživjeti recesiju, zbog visokih cijena energije, velike ovisnosti o uvozu fosilnih goriva i (skupog) imperativa brzog prestanka korištenja ruskih zaliha. I mnoge zemlje s nižim dohotkom – za koje rastuće cijene hrane i energije pogoršavaju posljedice pandemije – suočavaju se s težim vremenima.
Iako je sve vjerojatnije da će se Sjedinjene Američke Države suočiti s velikim gospodarskim usporavanjem, recesija nije najvjerojatniji scenarij. Slično tome, Kina, inače snažan pokretač globalnog rasta, trebala bi doživjeti nizak jednoznamenkasti rast najmanje godinu dana zbog kombiniranih učinaka zatvaranja gospodarstva uslijed pandemije bolesti COVID-19, slabog prihvaćanja cijepljenja među starijim osobama, određenog gubitka povjerenja ulagača u tehnološke sektore s visokim rastom i sektora nekretnina pogođenog visokim dugovima i padom cijena.
Putanja inflacije
Drugo ključno pitanje odnosi se na putanju inflacije. Neposredan uzrok nedavnog povećanja cijena su blokade lanca opskrbe i neravnoteže između ponude i potražnje. Rat u Ukrajini pojačao je pritisak na rast cijena energije, robe i hrane. Dio toga bit će prolazan, iako će trajati dulje nego što se prvotno očekivalo.
Međutim, inflaciju potiču i sekularni trendovi koji neće uskoro izblijedjeti. Stanovništvo koje predstavlja oko 75% globalnog gospodarstva stari, sudjelovanje radne snage na tržištu rada pada, a rast produktivnosti bilježi silazni trend.
Povrh toga, neiskorišteni proizvodni kapaciteti u gospodarstvima u razvoju, ključni izvor deflacijskog pritiska u prošlosti, manji su nego što su bili, a ono što postoji ostaje neiskorišteno.
Dodajmo tome da se čine vjerojatnim nadolazeća diversifikacija povezanosti ponude i potražnje koja se temelji na politikama, kao odgovor na bezbroj šokova, od pandemije i klimatskih promjena do geopolitičkih napetosti i sukoba te dulje razdoblje rasta ograničenog opskrbom s ugrađenim inflatornim pritiscima.
Treće pitanje koje se opetovano postavlja glasi: što je sljedeće za tehnološki sektor i digitalnu transformaciju koju pokreće? Ograničenja slobode kretanja i druge javnozdravstvene mjere potaknule su ubrzanje u usvajanju digitalnih tehnologija tijekom pandemije. No, suprotno tržišnim očekivanjima, taj će se trend vjerojatno usporiti s uklanjanjem ograničenja pandemije.
Usred pretjerano optimističnih projekcija rasta, tržišta kapitala dovela su do procjena koje bi bile nerealne u najboljim vremenima. U vrijeme rasta inflacije, monetarnog zaoštravanja i pada projekcija rasta, tržišta su se počela korigirati.
Nije iznenađujuće da su rastuće dionice, čija vrijednost proizlazi iz očekivanih budućih novčanih tokova i koje su obično koncentrirane u tehnološkom sektoru, zabilježile posebno nagli pad.
Ti preokreti na tržištu ne znače da digitalnim, energetskim i biomedicinskim preobrazbama koje su u tijeku nedostaje sadržaja ili da neće imati dugotrajne gospodarske učinke. Tržišta su prirodno nestabilnija od temeljne ekonomske stvarnosti koju bi trebala odražavati. Poticaji zamaha uzrokuju prekoračenja u oba smjera.
Veća volatilnost tržišta imat će važne kratkoročne posljedice jer financiranje poduzetničkog kapitala i privatnog vlasničkog kapitala, koje ima ključnu ulogu u podupiranju inovativnih poduzeća s potencijalno visokim rastom, nije izolirano od njega.
Tijekom uspona procjene su visoke, a financiraju se i neke tvrtke sa sumnjivim tvrdnjama o trajnoj dinamici rasta. Tijekom recesija, privatne procjene zaostaju za prilagodbama tržišta za oko 6-9 mjeseci (procjenjuju stručnjaci), djelomično zato što se i ulagači i tvrtke opiru prilagodbi procjena naniže sve dok potreba za pokretanjem dodatnog kapitala ne nametne to pitanje.
(Čak i sada se rastuće tvrtke pozivaju da smanje troškove i štede kapital.) Tijekom tog razdoblja cijene poslova nisu u skladu s realističnim dugoročnijim vrijednostima, što otežava financiranje i ometa rast i inovacije.
Rat u Ukrajini
Posljednje pitanje koje u posljednje vrijeme, čini se, zaokuplja umove jest hoće li rat u Ukrajini, odlučnost Europe da smanji ovisnost o ruskoj nafti i plinu i visoke cijene fosilnih goriva poremetiti tranziciju na niske emisije ugljika. Srećom, postoje dobri razlozi da mislimo da možda neće, barem ne trajno.
Za početak, visoke cijene fosilnih goriva stvaraju snažan poticaj zemljama i potrošačima da povećaju energetsku učinkovitost i ulažu u održiva energetska rješenja. U tom smislu, oni idu na neki način prema nadoknadi neuspjeha u uspostavi učinkovite globalne sheme određivanja cijena ugljika.
Visoke cijene fosilnih goriva imat će negativne distribucijske učinke unutar i među zemljama, što je slično učinku regresivnog poreza. Ali ti se učinci mogu ublažiti, idealno kroz neki oblik preraspodjele dohotka.
Vlade ne bi trebale subvencionirati fosilna goriva reguliranjem konačnih cijena ispod tržišnih razina jer bi to oslabilo poticaj za ostvarivanje održivijih opcija. Postoji dobar argument za stabilizaciju cijena energije kako bi se potaknula ulaganja u alternative. Ali to ne znači rezanje najviših i ostavljanje najnižih vrijednosti na istoj razini.
Geopolitika također jača poticaj za čistu energiju: za razliku od fosilnih goriva, obnovljivi izvori energije uglavnom ne stvaraju vanjske ovisnosti. Stoga je zelena tranzicija snažan mehanizam za povećanje otpornosti i smanjenje osjetljivosti na korištenje opskrbe energijom kao oružje.
U konačnici, zelena tranzicija višedesetljetni je proces, tijekom kojeg se mješavina energije postupno prebacuje s fosilnih goriva na čiste alternative.
U kratkoročnom razdoblju gospodarstva, posebno Europa, mogla bi pribjeći “prljavoj” energiji, uključujući ugljen, kako bi zadovoljila svoje potrebe. Međutim, to ne mora značiti katastrofu za energetsku tranziciju, a kamoli za globalni program održivosti.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu