Nakon desetljeća potiskivanja na rub ekonomskog razmišljanja, industrijska politika se vraća. Budući da sve više zemalja provodi mjere za potporu određenim industrijama i uspostavu novih, oživljavanje industrijske politike bila je glavna tema na ovogodišnjem sastanku Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu.

Osigurač tehnološke nadmoći
Američki zakon o čipovima i znanosti vrijedan 280 milijardi dolara dobar je primjer toga. Cilj je proširiti američku industriju poluvodiča kako bi se smanjila ovisnost SAD-a o Kini i osigurala tehnološka nadmoć. Slično tome, pogrešno nazvani Zakon o smanjenju inflacije (IRA) Bidenove administracije uključuje 370 milijardi dolara subvencija za energetsku tranziciju.

Zemlje Europske unije, bijesne zbog diskriminacije stranih dobavljača u američkim programima i kršenja međunarodnih i pravila EU kojima se zabranjuju državne subvencije za određene industrije, ublažavaju vlastita pravila o subvencijama.

U međuvremenu, jednom trećinom od 1,8 bilijuna eura sredstava za ulaganja u plan oporavka Next Generation EU financirat će se europski zeleni plan, uveden 2019., koji će pomoći državama članicama da ulažu u projekte čiste energije.

Takve politike postoje od početka industrijske revolucije. Međutim, posljednjih desetljeća ekonomisti preispituju njihovu korisnost. Države ne bi trebale birati pobjednike, argumentira se, već pustiti neka tržište raspoređuje resurse u svim industrijama na način koji odražava preferencije potrošača i tehnološke mogućnosti.

Po istoj logici, tvorci politike trebali bi intervenirati na tržištu samo ako imaju dovoljno informacija da neki vanjski učinak uzrokuje poremećaj na tržištu. Čak i tada, rekli bi kritičari, države bi mogle pogoršati situaciju dodavanjem vlastitih neuspjeha, primjerice, igrača koji traže rentu i utječu na donošenje javnih odluka, neuspjesima na tržištu.

S Reagan-Thatcher revolucijom i pojavom takozvanog Washingtonskog konsenzusa 1980-ih, ti su argumenti postali sadržani u novom pravovjerju.

Međutim, ekonomski teoretičari od tada su počeli prepoznavati vrijednosti industrijskih politika. Sada znamo da postoji mnogo slučajeva u kojima je državna intervencija opravdana. Pitanje, dakle, nije treba li postojati industrijska politika, već kako bi se njome trebalo upravljati.

Tržišna moć još je jedna nesavršenost koja zahtijeva državnu intervenciju. U tu svrhu, Zakon o čipovima omogućuje SAD-u da se suprotstavi dominaciji Kine. Strahuje se da Kina tu dominaciju može iskoristiti kao ekonomsko oružje, na isti način na koji SAD koristi svoju dominaciju financijskog sustava i određenih tehnologija za sankcioniranje drugih zemalja. Zakon o čipovima nastoji smanjiti ranjivost američkog gospodarstva na kineski pritisak.

Sve ove intervencije odnose se na pogodovanje tržišnih cijena kako bi određene industrije, poput poluvodiča ili obnovljive energije, bile profitabilnije i stoga veće nego što bi inače bile. Međutim, drugi oblik državne intervencije odnosi se na komplementarnost javnih i privatnih dobara.

Bavljenje s više industrija
Jedini način na koji države mogu isporučiti pravu kombinaciju javnih dobara je da se bave što većim brojem industrija. Kod industrijskih politika nije ključan odabir pobjednika, već osiguravanje da opskrba javnim dobrima što više moguće povećava produktivnost.

Budući da se ne mogu osloniti na nevidljivu ruku tržišta za koordinaciju djelovanja tisuća javnih agencija i učinaka milijuna stranica zakonodavstva, države moraju u to biti ukomponirane i angažirane. Zato u demokratskim zemljama postoji toliko poslovnih komora i lobističkih skupina koje pokušavaju utjecati na pružanje javnih dobara na načine koji povećavaju mogućnosti za stvaranje vrijednosti industrija.

Ove se skupine također mogu uključiti u traženje rente, ali demokratska konkurencija može držati takvo ponašanje pod kontrolom. Ništa od toga ne znači da bi svaka država trebala oponašati skupu politiku koja je ovih dana, čini se, u modi.

Tvorci politike trebali bi se usredotočiti na trenutačne probleme svojih zemalja i odabrati najprikladnija rješenja. Kopiranje rješenja drugih zemalja na probleme koje nemate ili fokusiranje na trendi pitanja koja zapravo nisu važna recept je za neučinkovitost, ako ne i katastrofu.

Na primjer, diverzifikacija u nove industrije – ključni cilj u mnogim zemljama – nalaže prepoznavanje javnih dobara koja su tim industrijama potrebna i pomagati im u procesu učenja. Kako dekarbonizacija dovodi do pojave novih tržišta i industrija, države pokušavaju shvatiti kako biti dio zelene tranzicije.

Druge zemlje možda žele smanjiti regionalne nejednakosti ili integrirati svoja sveučilišta u živahan inovacijski ekosustav ili ubrzati razvoj rješavanjem dugogodišnjih neuspjeha u pružanju ključnih inputa kao što su električna energija, voda, mobilnost, obuka i digitalne usluge.

Kako bi se suočile s tim izazovima, države moraju imati pristup svim političkim alatima koji bi im mogli pomoći u pronalaženju rješenja. Odbacivanje ovih alata kao “industrijske politike”, kako su neki skloni činiti, ne čini ih manje potrebnim. 

© Project Syndicate 2023.