Iako je energetika oduvijek bila važna gospodarska, a i društvena tema, situacija zadnjih godina sa Zelenom tranzicijom te aktualnom energetskom krizom izazvanom događanjima u Ukrajini te sve većim zaoštravanjem odnosa na relaciji Rusija – Zapad su energiju stavili u fokus svake strategije i teme o kojoj se raspravlja.

Stjecajem okolnosti Hrvatska je u čitavoj ovoj energetskoj priči u relativno komotnoj poziciji, jer osim što su globalni poremećaji doveli do rekordnih cijena plina, nafte te električne energije, naša zemlja, a za razliku od mnogih drugih, za sad ne mora brinuti hoćemo li imati dovoljno energije da održimo komunalni i privatni sustav grijanja tijekom zime, hoće li industrija imati dovoljno struje ili plina da proizvodni procesi normalno funkcioniraju te hoćemo li uopće moći biti mobilni s obzirom na to hoće li autobusi, automobili, brodovi te zrakoplovi imati dovoljno goriva.

U nekim nama bliskim zemljama, uključujući i gospodarske gigante poput Njemačke i Austrije te većine naših susjeda su ovo teme i bojazni s kojima se suočava politički vrh, gospodarstvo i čitavo društvo.

Osim morskih luka i kvalitetne infrastrukture za transport plina i nafte, Hrvatska svoju energetsku sigurnost bazira na velikim domaćim kapacitetima proizvodnje električne energije koji ne ovise o uvoznim fosilnim gorivima. Tu se prije svega misli na sustav hidroelektrana kojeg čini 18 velikih i 36 malih elektrana ukupno instalirana snage 2200 ME, a iz čega zadovoljavamo 58 do 75 posto ukupnih potreba za električne energijom – ovisno o hidrološkoj godini. Štoviše, prema Eurostatu Hrvatska, prvenstveno zbog hidroenergije, čak 51 posto svoje ukupne energetske potrošnje dobiva iz obnovljivih izvora, a što nas stavlja u sam vrh EU.

Na valu zelene tranzicije, koja je bila potpomognuta s milijardama eura iz EU fondova i hrvatskog budžeta kroz razne poticaje, i Hrvatska je zadnjih desetak godina izgradila zavidan sustav novih tehnologija OIE kroz vjetroelektrane i sunčane elektrane koje trenutno čine kapacitet od gotovo 1500 MW, odnosno teorijski nazivnu snagu dvije Nuklearne elektrane Krško.

Naravno da je u konačnici kroz godišnju proizvodnju struje NE Krško sedam puta učinkovitije od vjetra i sunca, no trend je optimističan. Trendovi u energetici i obnovljivim izvorima su s ovom energetskom krizom, i rastom cijena energije, toliko postali poremećeni da mnogi proizvođači OIE iz sustava poticaja, gdje im je država na rok od 10-ak godina garantirala profitabilnu cijenu, sada izlaze iz tog sustava jer mogu postići puno bolje cijene na slobodnom tržištu.

Izvjesno je da će se OIE i dalje razvijati, kako u čitavoj EU tako i Hrvatskoj, no pitanje u kojem smjeru i s kojim fokusima. U sjeverozapadnoj Europi je već nekoliko godina trend razvoja offshore vjetroelektrana, odnosno gigantskih pogona od nekoliko stotina ili čak i tisuća vjetroturbina instaliranih na otvorenom moru.

Nazivna snaga takve pojedine elektrane počela se mjeriti u stotinama megavata. Iako u Hrvatskoj još nema ovakve tehnologije, nedavno je Ina napravila projekciju instalacije takvih elektrana na svoje postojeće i buduće plinske platforme u Sjevernom Jadranu.

Izvjesno je da će biti kod nas još nekih kopnenih vjetroparkova koji su već u nekoj fazi razvoja, no ne očekuje se više neki drastični rast ulaganja u narednom razdoblju. Očekuje se veliki rast solarnih kapaciteta.

No ta tehnologija, odnosno njezina praksa u Hrvatskoj, je počela biti pomalo kontroverzna. Naime, iako nitko ne spori da su solari vrlo ekološka i zelena tehnologija vrlo pogodna za masovnu primjenu na stotinama tisuća privatnih i javnih krovova, propituju se velike elektrane.

Zadnjih godina je bilo nekoliko projekta velikih solarnih elektrana koje su postavljene na vrijednom poljoprivrednom ili građevinskom zemljištu te se propituje svrha takve strategije.

Sada pak svjedočimo da mnogi investitori žele zakupiti prostor u brojnim i velikim gospodarskim zonama koje su primarno zamišljene i izgrađene da privuku poduzetnike koji će tu poslovati i zapošljavati, a ne da se instaliraju paneli koji će onemogućiti budući razvoj te zone i njezina osnivača, a da pritom neće imati nikakvih efekata na zapošljavanje te vrlo minornih na prihod lokalne zajednice.

Hrvatska uglavnom ne proizvodi zaokruženu tehnologiju za vjetroelektrane i solare, iako ima i pozitivnih primjera poput Končara i varaždinskog Solvisa. No, zato Hrvatska ima globalne reference u hidroenergiji te biomasi. Končar je jedan od globalnih lidera u proizvodni hidrogeneratora kojih je do sata proizvedeno više od 700 za brojne zemlje svijeta.

Skromna ulaganja Hrvatske zadnjih desetljeća u energetiku su malo smanjili i njihove kapacitete, ali znanje i tehnologija i dalje postoje. Tu je i Đuro Đaković – Termoenergetska postrojenja (TEP) koji ima tehnologiju za izgradnju elektrana na biomasu. Hrvatska je bogata rijekama, procjene su da prema EU standardima koristimo trenutno svega 49% svojeg hidropotencijala na rijekama, a isto tako se gotovo polovica Hrvatske nalazi pod šumama.

To znači da imamo enormni kapital za daljnji razvoj hidro potencijala i biomase, uključujući i kontroverzne energane u kojima bi se kao gorivo koristio prerađeni komunalni otpad. Iako za sad još nemamo referenci u toj tehnologiju, velika prilika za Hrvatsku su i geotermalni izvore gdje stručnjaci Hrvoja Požara kažu da imamo potencijal možda i od 1GW instalirane snage, a što je gotovo 1,5 NE Krško.

Hrvatska je, prema procjenama, jedna od najpogodnijih država Europe, uz Island i Tursku, za komercijalno iskorištavanje geotermalnih potencijala koji imaju manji efekt u proizvodnji same električne energije, ali zato ogroman u proizvodnji topline za industriju te grijanje gradova. U konačnici, ova tehnologija je iskoristiva i u manjim projektima za male poduzetnike ili pak privatne kuće kroz tehnologiju zemnih pumpi za grijanje i hlađenje prostora.