Ako ne postoji sredina između totalnog nemara kojeg izaziva želja za zaradom u turizmu i koncepta totalnog kršenja privatnosti i praćenja turista po modelu Big Brothera, onda smo u dubokom problemu. Pa što je to onda održivi turizam, kako do njega doći, i vrijedi li ista formula za sve, niz je pitanja kojima se sve intenzivnije bave stručnjaci iz cijelog svijeta, pa i Hrvatske.

Tema je jako široka, zahvaća puno segmenata ekonomije, a za rješenja koja se donesu netko će morati podnijeti veliku odgovornost i biti spreman na brojne kritike, jer nešto će trebati žrtvovati.

Krenimo od spomenutih krajnosti. Uz pauzu u pandemiji koja će proći relativno brzo, jednu krajnost imamo i doma, a imaju je i brojna odredišta diljem svijeta. Jeftini letovi i povoljan privatni smještaj, koji je zahvaljujući online platformama nabujao i u destinacijama kojima je to ranije bilo nepoznato, omogućili su putovanja znatno široj publici nego ranije.

Došlo je do toga da se bazen turista značajno povećao, putovanja si mogu priuštiti čak i čitave nove generacije koje su ranije o tome mogle samo sanjati, a uz jednak broj odredišta i sezonalnost koja mnoge određuje, jedino što je preostalo je stvaranje gužve.

Sa svim svojim posljedicama, od prometnih čepova i buke do zagađenja i povećanja ekološkog otiska, pada kvalitete života lokalaca i iseljavanja, odnosno potpunih devastacija nekad ugodnih mjesta za život.

Izmjena porezne politike

Ekstremne posljedice takvog modela svakodnevno se mogu vidjeti i na Jadranu, gdje dolazi i do teških fizičkih obračuna u borbi za prostor i ostale resurse. Nervozni su i lokalci i gosti, i pitanje je kad će svima prekipjeti, a onda turizam i putovanje gube svoj osnovni smisao. Teško je ne zapitati se zašto se muče svi ti turisti na pretrpanim plažama i cestama.

Dijagnozu dakle imamo i tražimo lijek. Kod nekih je toliko skup da ga izbjegavaju, drugima je pukao film i zalaze u ekstreme, pitanje je s kojom cijenom. Venecija je tako, da smanji gužve, najavila kako uvodi pravila koja doista podsjećaju na Orwellova Velikog brata, a čija će centrala biti unutar sjedišta policije.

Dužnosnici će tako pratiti svaku osobu koja kroči u grad, pomoću čak 468 CCTV kamera, optičkih senzora i sustava za praćenje mobitela znat će razlikovati stanovnika od posjetitelja, Talijana od stranca, odakle se ljudi kreću, kamo se kreću i kojom brzinom. Svakih 15 minuta vlasti će dobivati sliku koliko je grad pun, koliko gondola klizi po Canalu Grande, ubrzavaju li vožnju i podiže li se razina vode.

To se događa samo nekoliko godina nakon što se svijet namučio oko famoznog GDPR-a, uvođenja strogih pravila zaštite privatnosti koju je narušila internet kultura. Mogli su se isto tako ograničiti na zabranu uplovljavanja kruzera u lagunu i kontrolu broja gostiju predbilježbama i naplatom ulaska u grad turistima.

Za Hrvatsku, formula održivog turizma bi zapravo mogla biti dosta jednostavna, kad bi postojala težnja da se ona i provede.

Razvlačenjem sezone na barem pet mjeseci, a klima nam to itekako dopušta, ne samo da bi rasporedili turiste i različite niše gostiju, već bi privukli nova ulaganja u kvalitetnu uslugu, od smještaja do gastronomije i zabave, i smanjili tenzije koje donosi brza zarada.

Izmjenom porezne politike potaknuli bi otvaranje malih hotela tamo gdje smo ocijenili da su potrebni i to ugradili u prostorne planove, te bismo tako destimulirali apartmanizaciju koja debelo iskače iz okvira obiteljskog smještaja.

Zaposliti nemotivirane skupine

Jednostavnijim sustavom zapošljavanja, uz izmjene porezne politike koja omogućava zapošljavanje sada nemotiviranih skupina poput studenata u sezoni, riješili bismo bar dijelom nedostatak radne snage.

Sve ove mjere donijele bi manje prihoda nekretninskim i prostornim mešetarima koji su zavladali Jadranom, a više novca u lokalne proračune koji bi onda mogli financirati i bolju infrastrukturu i ulagati u kvalitetu života lokalaca.

I ne, inzistiranje na kvaliteti, pa i luksuzu, Hrvatima neće oduzeti pravo na ljetovanje, pogotovo ako se pokrenemo i prestanemo oslanjati na rentu kao primarni izvor prihoda.

Prvo, čak i uz konsolidaciju tržišta, na raspolaganju će ostati još jako velik broj postojećih apartmana u obiteljskom smještaju, koji su zbog nižih cijena od hotela povoljniji odabir za obitelji s manjim budžetom. To je jak segment koji već sad pruža dobru vrijednost za novac.

Nadalje, kako je to ovih dana istaknuo i pročelnik Katedre za turizam u Zagrebu Josip Mikulić, onog dana kad Hrvatska razvije i druge sektore ekonomije i turizam dobije udjel manji od 10 posto BDP-a, šansu za dobru zaradu dobit će i oni koji si danas ne mogu priuštiti hotel.

To jest dugoročno rješenje, ali i ono najodrživije – ako želimo održivi turizam, razvijmo gospodarstvo koje o njemu toliko ne ovisi.