Prije pedeset godina ovog mjeseca, u ožujku 1973., odustalo se od sporazuma o fiksnim tečajevima sklopljenog u Bretton Woodsu, a glavnim svjetskim valutama – uključujući američki dolar, funtu, jen i njemačku marku – bilo je dopušteno fluktuiranje. U to se vrijeme propast sustava općenito smatrala neuspjehom politike. Međutim, prelazak s fiksnih na fluktuirajuće tečajeve vjerojatno je bio neizbježan.

Međunarodni monetarni sustav osmišljen u Bretton Woodsu u New Hampshireu 1944. godine pomogao je u postavljanju ekonomskih temelja za poslijeratni međunarodni poredak. Tijekom sljedeća tri desetljeća, u Francuskoj poznata kao “slavnih trideset godina” (les trente glorieuses), sustav je ostvario brzi gospodarski rast i neviđeni prosperitet. Pa ipak, režim Bretton Woodsa djelovao je prema planu samo otprilike godinu dana.

’Triffinova dilema’ s dolarom

Iako je nastao 1944., sustav Bretton Woods postao je potpuno funkcionalan tek 1958., nakon što su zapadnoeuropske zemlje postale dovoljno jake da svoje valute učine konvertibilnim u dolare. Već do 1959., službene devizne obveze Sjedinjenih Američkih Država bile su jednake njihovim zalihama monetarnog zlata, a premašile su ih do 1964. Ekonomist s Yalea Robert Triffin uvidio je napetost svojstvenu ulozi američkog dolara kao jedine de facto rezervne valute na svijetu. Sve veća međunarodna potražnja za dolarima, prognozirao je, primorat će SAD na bilježenje stalnog deficita platne bilance sve dok ulagači neizbježno ne izgube povjerenje u američki dolar, zbog čega će se taj sustav raspasti. To je stajalište kasnije postalo poznato kao “Triffinova dilema”.

Kako se ispostavilo, povećanje dolarskih obveza ubrzalo se nakon 1965., zbog inflatorne američke fiskalne i monetarne ekspanzije u razdoblju Vijetnamskog rata. Sustav je postajao sve napetiji sve dok 1971., američki predsjednik Richard Nixon nije ukinuo sposobnost drugih vlada da pretvaraju dolare u zlato. Dvije godine kasnije, glavne svjetske valute zauvijek su postale nevezane uz zlato. Novi fluktuirajući sustav pokazao je svoju vrijednost kasnije 1973., kada je deprecijacija valute pomogla zemljama uvoznicama nafte poput Japana da izdrže šok arapskog embarga na naftu.

Pomak prema fleksibilnosti tečaja nastavio se i poslije 1973. U početku je većina manjih valuta ostala vezana uz dolar, ali tijekom sljedećih desetljeća sve se više gospodarstava u nastajanju i u razvoju odmaknulo od ciljeva tečaja i prema povećanoj fleksibilnosti.

Svaki tečajni režim uključuje kompromis između stabilnosti i fleksibilnosti. S jedne strane, fiksni tečajevi olakšavaju trgovinu i ulaganja minimiziranjem tečajnog rizika i transakcijskih troškova, pružaju nominalno sidro monetarne politike i nude zaštitu od valutnih ratova i špekulativnih mjehurića. S druge strane, fluktuirajući tečajevi omogućuju središnjim bankama određivanje monetarne politike neovisno o drugim zemljama. Također omogućuju vladama prilagodbu trgovinskim šokovima, zadržavanje emisijske dobiti, djelovanje kao zajmodavac u krajnjoj nuždi svojim domaćim financijskim institucijama i izbjegavanje špekulativnih napada koji ponekad pogađaju zemlje s vezanim tečajevima. Postoji mnogo srednjih opcija između dvije krajnosti čvrstog fiksiranja i slobodnog fluktuiranja, uključujući ciljane zone, košarice valuta, puzeće klinove, klauzule o odstupanju i sustavno upravljane fluktuacije.

Kooperativna intervencija 1985.

U posljednjih 50 godina mnoge su zemlje odlučile da prednosti fluktuirajućih tečajeva nadmašuju prednosti fiksnih tečajeva. Istina, 1980-ih trend fleksibilnosti privremeno se preokrenuo kada su se neke zemlje, osobito u Latinskoj Americi, vratile ciljevima tečaja kao sredstvu obuzdavanja visoke inflacije. No, trend se nastavio nakon 1994., kada je Meksiko bio prisiljen usvojiti fleksibilniji tečaj, a slijedili su ga Tajland, Južna Koreja, Indonezija, Rusija, Brazil, Argentina, Turska…

Iako se većina glavnih valuta kreće relativno slobodno, razdoblja ekstremnih promjena tečaja ponekad su dovela do posljedične državne intervencije. Najbolji je primjer Plaza Accord iz 1985., kada su Francuska, Zapadna Njemačka, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD kooperativno intervenirale na deviznom tržištu kako bi deprecirale rastući dolar. No, intervencije su postale manje uobičajene poslije 1995.

Od 2003., počeo se širiti strah od “nepoštene” manipulacije valutama. Posljednja dva desetljeća američki političari zabrinuti su da, primjerice, Kina, podcjenjuje svoju valutu prodajom renminbija i kupnjom dolara. Brazilski su dužnosnici 2010. i 2011. optužili SAD i Japan da namjerno manipuliraju svojim valutama i skovali izraz “valutni rat” da bi živopisno opisali konkurentsku deprecijaciju.

Posljednja velika devizna intervencija za smanjenje vrijednosti valute bila je zajednički napor skupine G7 kako bi se Japanu pomoglo da se nosi s posljedicama potresa i tsunamija u Tōhokuu 2011. U veljači 2013. ministri financija i guverneri središnjih banaka skupine G7 obećali su da će se suzdržati od konkurentskih devalvacija, što je malo poznati sporazum koji se održao. Čak se i Kina prestala opirati aprecijaciji svoje valute još 2014.