Europska unija, kao i velik dio ostatka svijeta, suočava se sa snažnim nepovoljnim gospodarskim utjecajima. Međutim, dok su druga velika gospodarstva, poput Kine i Sjedinjenih Američkih Država, u dobrom položaju da se koriste industrijskim politikama kako bi im pomogle u suzbijanju izazova s kojima se suočavaju, EU se suočava sa znatnim strukturnim preprekama na tom planu.

Gospodarski rast EU spor je i usporava, a nekim gospodarstvima Unije ide lošije nego drugima. Ne pomaže ni to što pokretači rasta izvoza posustaju, dijelom i zbog povećane konkurencije iz Kine, koja se brzo seli u velike industrijske sektore poput električnih vozila.

Neiskorištene prednosti i rat

Premda bi predanost Europe predvođenju svijeta u području djelovanja po pitanju klime i prelaska na čistu energiju u konačnici mogla dovesti do konkurentske prednosti, ona sada djeluje kao gospodarska prepreka i nastavit će tako biti u srednjoročnom razdoblju, ponajviše zato što industrijski sektori s visokim emisijama ugljika dominiraju izvozom. Rat u Ukrajini pogoršao je taj problem, ne samo povećanjem troškova energije, već i, još više, prisiljavanjem EU da se brzo oslobodi ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima – što je vrlo skup proces. Zbog toga su cijene ugljika u Europi znatno više nego u drugim regijama.

Megaplatforme, računalstvo u oblaku, superračunalstvo i razvoj napredne umjetne inteligencije uglavnom nedostaju u europskom gospodarskom i tehnološkom okruženju. Posljedice su dalekosežne: to su sektori s visokim rastom i važni pokretači strukturnih promjena i povećanja produktivnosti o kojima ovisi dugoročna dobrobit gospodarstva. Potrebna je velika količina računalne snage za obuku najnaprednijih generativnih modela umjetne inteligencije. Iako je moguće da će napredak u tehnologiji umjetne inteligencije smanjiti zahtjeve u ovom području, ideja da ograničena računalna snaga ne ometa napredak loša je oklada. U svakom slučaju, mega-platforme su trenutno jedini subjekti s potrebnom računalnom snagom (uz moguću iznimku američke savezne vlade).

A upravo američka savezna vlada – a ne Sjedinjene Američke Države – dominira ulaganjem u znanost i tehnologiju. To je osobito značajno ako se uzme u obzir da je kalifornijsko gospodarstvo, koje je 2022. iznosilo 3,6 bilijuna dolara, veće od svakog nacionalnog gospodarstva u EU osim njemačkog (vrijedno otprilike 4 bilijuna dolara). Nijedna američka država, pa čak ni Kalifornija, ne bi si mogla priuštiti Zakon o čipovima i znanosti iz 2022. godine, koji podržava istraživanje poluvodiča, razvoj, proizvodnju i razvoj radne snage. Američka vlada priznaje da je u saveznom sustavu decentralizacija recept za nedovoljno ulaganje. To također dovodi do neučinkovitosti, budući da su ulaganja na državnoj razini neizbježno usmjerena na lokalne aktere, dok se savezna ulaganja raspodjeljuju na temelju konkurentnih zasluga u širem gospodarstvu. U današnjem kontekstu, gdje sve manje od strukturne transformacije velikih razmjera podrazumijeva relativnu stagnaciju, troškovi decentralizacije posebno su visoki. To vrijedi ne samo za tehnologiju, već i za nacionalnu sigurnost i obranu.

Izdavanje državnog duga

U tome je problem za Europu. Iako Kina i SAD iskorištavaju razmjere za provođenje industrijskih politika koje uključuju velika ulaganja u ključne sektore, EU ima poteškoća u slijeđenju tog primjera zbog svojih decentraliziranih fiskalnih politika i pravila kojima se državne subvencije ograničavaju na industriju. Mehanizam Europske unije za oporavak i otpornost iz 2021., vrijedan 723 milijarde eura (769 milijardi dolara), čiji je cilj ublažavanje najgorih posljedica pandemije bolesti COVID-19 i unapređenje strukturnih promjena, rasta i stabilnosti u digitalnom dobu, bio je korak u pravom smjeru. Ali imao je ozbiljnih mana. Poanta nije kritizirati Mehanizam za oporavak i otpornost. Umjesto toga, treba istaknuti ograničenja povezana s dugoročnim europskim javnim ulaganjima.

Danas je hitno potreban novi europski program ulaganja; ali, za razliku od Mehanizma, on ne smije biti ni ograničen ni privremen. Ako Europa želi postići rast i dinamizam, savezna ulaganja moraju se proširiti i učiniti trajnima. Trebalo bi ih financirati izdavanjem državnog duga EU i upravljati njima na središnjoj razini. Bivši predsjednik Europske središnje banke i bivši talijanski premijer Mario Draghi tvrdi kako se izgledi za fiskalnu uniju u Europi poboljšavaju, jer se “priroda potrebne fiskalne integracije” znatno promijenila od uspostave eura. Umjesto savezne fiskalne “stabilizacije”, Europa treba mobilizirati “ogromna ulaganja” – u obranu, zelenu tranziciju i digitalizaciju – u “kratkom vremenskom okviru”. Iako to ne iziskuje potpunu fiskalnu centralizaciju – nijedna savezna struktura to ionako ne bi postigla – to znači da Europa mora pronaći način da federalizira ključna ulaganja u javna dobra koja ostvaruju zajedničke koristi. Time bi se uvelike povećala konkurentnost i dinamizam europskih gospodarstava, što bi im omogućilo da izbjegnu dugotrajnu stagnaciju. Konkretnije, pomoglo bi se osigurati da talentirani ljudi u EU, posebno mladi, imaju mogućnosti koje su im potrebne za ostvarivanje svog potencijala.

* autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor je emeritus ekonomije i bivši dekan Postdiplomskog poslovnog fakulteta na Sveučilištu Stanford