Zeleni plan tranzicije Europske unije prema bezugljičnoj energetici, a posljedično i gospodarstvu, danas je već postao “sveto pismo” europskog razvoja.

Dodatni poticaj, ili pritisak, ovisno s koje strane se gleda, čitavom procesu donijela je pandemija koronavirusa, odnosno paket pomoći EU svojim članicama koji je težak 700 milijardi, uglavnom bespovratnih eura, a koji također fokus usmjerava na zelene tehnologije, elektromobilnost i održivi razvoj u najširem smislu riječi.

EU je jedno od najrazvijenijih područja svijeta i nema dvojbe da taj plan može ostvariti u više ili manje zacrtanom obujmu i rokovima.

Naravno da će neke zemlje iz vlastitih interesa lobirati u pojedinim segmentima Zelenog plana, ali generalno postoji konsenzus svih 27 članica Unije da se ide u investicije i reforme koje će smanjiti onečišćenje ugljikovim dioksidom te stvoriti novo i konkurentno niskougljično gospodarstvo.

Klimatska neutralnost do 2050.

No EU nije izolirani i kompaktni otok, a na Uniju trenutačno otpada svega 10% ukupnih emisija stakleničkih plinova. Stoga je jasno da planovi koji su usmjereni samo na EU neće imati neki značajniji ekološki učinak, a tek je pitanje kakve bi to tektonske poremećaje moglo imati na političkom, gospodarskom te u konačnici i humanitarnom planu izvan Unije.

Na to upozorava i Europsko vijeće za vanjske poslove koje je nedavno predstavilo studiju Geopolitika europskog zelenog sporazuma. Tu se upozorava da će Europski zeleni plan imati duboke geopolitičke posljedice, od kojih će neke vjerojatno imati negativan utjecaj na partnere Europske unije.

Stoga upozoravaju da bi se EU trebala pripremiti za upravljanje tim posljedicama u odnosima s važnim zemljama u svom susjedstvu, poput Rusije, Alžira i bliskoistočnih zemalja te s globalnim igračima poput SAD-a i Kine.

Cilj Zelenog plana EU je postići klimatsku neutralnost Unije do 2050. i pretvoriti tranziciju u gospodarsku i industrijsku priliku za Europu. Dogovor se sastoji od širokog niza mjera politike i subvencija usmjerenih na smanjenje onečišćenja, istovremeno povećavajući istraživanje i ulaganje u ekološki prihvatljive tehnologije.

Zeleni plan temelj je napora da se transformira europsko gospodarstvo i europski obrasci potrošnje. Ali, budući da to podrazumijeva temeljnu prepravku europskog energetskog sustava, koji se nalazi tako visoko na dnevnom redu politike EU, promijenit će i odnose između Unije i susjedstva – i redefinirat će europske prioritete globalne politike. Kao takav, to je vanjskopolitički razvoj s dubokim geopolitičkim posljedicama.

Prvo, takva korjenita strukturna promjena izmijenit će europski obrazac trgovine i ulaganja. EU je uvezla više od 320 milijardi eura vrijednih energenata u 2019. godini, a više od 60 posto uvoza EU iz Rusije bili su energetski proizvodi.

Ogromno smanjenje tog protoka restrukturirat će odnose EU s ključnim dobavljačima energije. Rusija, Alžir, Norveška i druge zemlje u konačnici će biti lišene svog glavnog izvoznog tržišta.

Neizbježno će izlazak Europe iz ovisnosti o fosilnim gorivima nepovoljno utjecati na brojne regionalne partnere, a možda će ih i ekonomski i politički destabilizirati.

Scene s milijunima nevoljnika koji pokušavaju ući u Europu viđamo već šest godina. Iako je korona malo zaustavila ovaj problem, u narednom razdoblju, što zbog postojećih, a što zbog novih uvjeta stvorenih u njihovim zemljama Zelenim planom EU, repriza migrantske krize je lako zamisliva.

Nužni novi sporazumi

S druge strane, Europa čini oko 20 posto globalnog uvoza sirove nafte. Pad potražnje za naftom koji je posljedica europskog prijelaza na obnovljive izvore imat će utjecaj na globalno tržište nafte snižavanjem cijena i smanjenjem prihoda glavnih izvoznika, čak i ako ne trguju puno s EU.

Tu je i problem da će zelenija Europa više ovisiti o uvozu proizvoda i sirovina koji služe kao inputi za čistu energiju i čiste tehnologije. Na primjer, rijetki metali, čiji je Kina najveći proizvođač, ključni su za proizvodnju baterija.

Štoviše, Europa bi mogla ostati glavni neto uvoznik energije, ali ta energija će samo postati zelena umjesto fosilne – poput zelenog vodika proizvedenog u suncem bogatim dijelovima svijeta.

Zeleni dogovor imat će utjecaj i na međunarodnu konkurentnost Europe. Ako europske tvrtke preuzmu troškove povezane s regulacijom koje ne snose njihovi inozemni konkurenti, postat će manje konkurentne u zemlji i inozemstvu. Ako pak EU pokuša ograničiti taj gubitak i izbjeći učinak cijene zelene industrije nametanjem carina na uvoz iz zemalja koje i dalje ispuštaju CO2 riskira globalni trgovinski rat.

No najvažnija za Zeleni plan je vanjska politika Unije jer su klimatske promjene globalni problem. Svi ti čimbenici impliciraju da će EU trebati razviti nove trgovinske i investicijske sporazume, nove modele financijske i tehničke pomoći i općenito novi pristup međunarodnoj diplomaciji koji će poticati održiva ulaganja i razvoj.

Taj će se međunarodni aktivizam nužno preliti na odnose sa SAD-om i Kinom, koji imaju svoje stavove o tome kako promovirati održivi razvoj i upravljati međunarodnim klimatskim pregovorima.

Odnosi s drugim zemljama čiji će izvozni interesi biti izravno pogođeni – uključujući zaljevske države i Rusiju – također će se transformirati. Svi ovi vanjskopolitički napori izazvat će geopolitički odgovor međunarodnih partnera EU.

Odgovori će se kretati od suradnje u provedbi komplementarnih klimatskih politika preko konkurentnih napora za preusmjeravanje trgovinskih i investicijskih tokova do izravno neprijateljskih pokušaja da se suprotstave učincima Zelenog sporazuma.