Zastave većine zemalja su višebojne. Uz crvenu zastavu Kine, plava zastava Europske unije jedna je od malobrojnih monokromnih entiteta. No, čini se da više nije tako: boja novog projekta koji definira Europsku uniju je zelena. Na sastanku održanom sredinom prosinca, vođe svih zemalja Europske unije osim Poljske službeno su podržale cilj postizanja klimatske neutralnosti – nultu neto stopu emisija stakleničkih plinova – do 2050. godine.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen želi ići korak dalje. Sljedećeg ožujka ona planira uvođenje “klimatskog zakona” kako bi osigurala da sve europske politike budu usmjerene prema postizanju cilja klimatske neutralnosti. Ona želi da se države članice sljedećeg ljeta slože oko smanjenja emisija za oko 40% između 2017. i 2030. Ona također predlaže dodjelu pola fondova Europske investicijske banke i četvrtinu proračuna Europske unije ciljevima vezanim uz klimu te dodjelu 100 milijardi eura za podršku regijama i sektorima na koje najviše utječe dekarbonizacija. U slučaju da zemlje koje nisu članice EU zaostaju u tome, ona namjerava predložiti carinu na ugljik.
Slijedi žestoka borba
Može se očekivati borba: opozicija od strane država članica koje proizvode fosilna goriva, energetski intenzivnih sektora, industrija osjetljivih na promjene u trgovinskim režimima i kućanstava ovisnih o automobilima bit će žestoka. Međutim, EU je već uložila toliko svog političkog kapitala u zelenu tranziciju da bi neuspjeh po tom pitanju ozbiljno naštetio njenom legitimitetu. Zeleni plan (Green Deal) nije tek jedan od brojnih projekata EU. To je nova misija EU koja je određuje.
Stoga, pretpostavimo da se EU obveže na plan koji je predstavila von der Leyen. Hoće li on funkcionirati? Ovisno o tome na što su se obvezali ostali veliki onečišćivači, predloženi cilj EU pohvalno je ambiciozan. Međutim, nedostaje mu ono što je neophodno za očuvanje svjetske klime. U cilju sprečavanja porasta temperature na iznad 1,5 C, buduće globalne kumulativne emisije moraju biti ograničene na oko sedam puta trenutačnu razinu. Po trenutačno prevladavajućim razinama emisija (koje su još uvijek u porastu), ukupan proračun ugljika koje čovječanstvo ima na raspolaganju iscrpit će se za sedam godina.
I bankari brinu o klimi
Dodatni proračun ugljika koji EU određuje sama sebi kroz vlastiti super ambiciozan plan trajat će otprilike 15 godina pod uvjetom da emisije ostanu na trenutačnoj razini. S obzirom na to da bi zemljama u razvoju trebalo dodijeliti proporcionalno veći proračun nego naprednim gospodarstvima, globalne emisije ostale bi daleko previsoke čak i kad bi države iznenada počele oponašati EU.
Tužna istina glasi da je cilj od 1,5 C već u ovom trenutku nedostižan te da pohvalan plan EU predstavlja goli minimum. Je li taj plan realističan? To je teško reći u ovako ranoj fazi, no već je jasno da se neophodni politički instrumenti ne mogu mobilizirati u punom rasponu samo na razini EU. Unija odlučuje o emisijskim jedinicama za energetski intenzivne industrije te o emisijskim standardima za automobile, no ona ne može izravno upravljati energetskim miksom država članica, standardima stanovanja, porezima i javnim ulaganjima.
Puno toga ovisit će o nacionalnom vlasništvu nad zajedničkim ciljevima, koje je u ovom trenutku u najmanju ruku nejednako: porez na emisije CO2 iznosi 113 eura po toni u Švedskoj i 45 eura u Francuskoj, ali one su oslobođene poreza u Njemačkoj i Italiji. Osmišljavanje i provedba zajedničke strategije na razini EU podrazumijevat će tešku borbu. Frustrirani zagovornici klimatskih promjena često se pouzdaju u financijske instrumente. Budući da su izgubili bitku za strogu regulativu i oporezivanje s učinkom odvraćanja, oni se nadaju da će zelene financije odraditi taj posao.
Istina je da sve veći broj ulagača izbjegava ulaganja u postojeće kapacitete, ili vlastitim izborom ili uslijed upozorenja regulatora da bi naftna polja i postrojenja na ugljen mogla izgubiti puno vrijednosti i završiti kao neupotrebljiva imovina. Također je istina da povoljan regulatorni tretman klimatski prihvatljivih ulaganja, uklanjanje rizika kroz financijski inženjering i subvencioniranje kredita mogu potaknuti formiranje zelenog kapitala. Čak i središnji bankari aktivno raspravljaju o tome što učiniti za klimu.
No, takve su tehnike prilično neučinkovite. Financijsko odvraćanje može pomoći u zauzdavanju ulaganja u “prljavu” energiju, a arsenal poticaja može pomoći u promicanju ulaganja u projekte “čiste energije”, no uz visoki ekonomski trošak. Sve dok klimatska politika ne bude imala puni kredibilitet, svaka ušteđena tona emisija stakleničkih plinova imat će za posljedicu još veće gubitke u proizvodnji nego u slučaju da je buduća cijena ugljika predvidljiva.
Nedovoljna javna potpora
Kao što su pokazale subvencije na kupovinu “čistih” vozila, podrška zelenim tehnologijama, ako ne dolazi u paru s porezom na ugljik, mogla bi doista završiti poticanjem veće potrošnje energije. Dekarbonizacija se nesumnjivo ne može pouzdati samo u politike prema kojima, ako se ne može zadovoljiti glavni uvjet za postizanje najpoželjnije situacije, treba barem zadovoljiti sve ostale uvjete. Također, javna potpora ublažavanju klimatskih promjena nije takva da cijena ne bi predstavljala problem.
Kad se sve zbroji i oduzme, uspjeh će uvelike ovisiti o tome hoće li ozelenjavanje gospodarstva pomoći otvaranju novih radnih mjesta i postizanju prosperiteta. Europska komisija tvrdi da je Zeleni plan europska “nova strategija rasta”. No, Komisija je u pravu kad naglašava činjenicu da dekarbonizacija i rast moraju ići ruku pod ruku. Tranzicija na ugljičnu neutralnost uništit će bogatstvo, uzrokovati gubitak radnih mjesta u energetski intenzivnim sektorima i iziskivati promjene životnog stila.
Ona će izazvati dostatnu podršku za nadjačavanje opozicije samo ako stvori ekonomski dinamizam. Komisija tvrdi da će Europski zeleni plan potaknuti dodatna ulaganja čija će vrijednost na godišnjoj razini doseći 260 milijardi eura. O pojedinostima se može raspravljati, no kao gruba procjena onoga što je neophodno, ta se brojka doima razumnom. Međutim, to će se ulaganje materijalizirati samo na temelju kontinuirane, sveobuhvatne i kredibilne provedbe onoga što je još uvijek nacrt.
© Project Syndicate, 2020.
