Uslijed visokih cijena energije koje još i rastu, a vrtoglavo raste i inflacija, sve iznova počinje izgledati kao krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali izgled može biti varljiv.

Sličnosti su očite. U 2022. godini, kao i 1970-ih, šok cijena energije doveo je do kontinuiranog povećanja cijena mnogih drugih dobara. Takozvana temeljna stopa inflacije, kojom se zanemaruju nestabilne cijene energije i hrane, sada se približava 6% u Sjedinjenim Američkim Državama i 4% u eurozoni. Rastu bojazni da će se, kao i 1970-ih, ovaj trend zadržati.

Ali teško da proživljavamo ponavljanje 1970-ih. Jedna ključna razlika je na tržištima rada. Tada je rasprostranjena indeksacija plaća značila da su više cijene energije i ostale cijene automatski dovele do ekvivalentnog povećanja plaća. Tamo gdje je indeksacija plaća bila manje važna, sindikati su postigli isti ishod jer su odbili prihvatiti bilo kakvo pogoršanje životnog standarda svojih članova.

Danas nije tako, barem što se tiče eurozone. Prema novom praćenju plaća Europske središnje banke, plaće u eurozoni dosad su porasle za samo 3%, što je daleko manje od inflacije od 8,6% zabilježene u lipnju. Drugim riječima, nema naznaka inflacijske spirale 1970-ih.

Još jedna razlika danas je u tome što su europski proizvođači uspjeli povećati svoje cijene dovoljno da nadoknade znatan dio povećanja troškova energije. Na temelju cijena iz lipnja 2022. troškovi uvoza energije u eurozoni trebali bi se ove godine povećati za više od 4% BDP-a. Tijekom prošle godine rast cijena energije potaknuo je povećanje uvoznih cijena Europske unije za 24%, nakon više od desetljeća stabilnosti.

to: pixabay

Međutim, porasle su i cijene koje naplaćuju izvoznici iz EU, za više od 12%, a Europska unija izvozi više nego što uvozi. Europski proizvođači tako su uspjeli nadoknaditi nešto više od polovice gubitka prihoda uslijed viših cijena energije, čime se zadržalo na nešto manje od 2% BDP-a. To je visoka cijena, ali može se podnijeti.

Izazov će biti raspodjela gubitaka prihoda u svim gospodarskim sektorima. Budući da su realne plaće pale za oko 5%, europski radnici dosad su snosili sve troškove inflacije. S obzirom na to da udio plaća iznosi oko 62% BDP-a u eurozoni, pad realnih plaća od 5% stavio bi na raspolaganje drugim sektorima oko 3,1% BDP-a, što je više od gubitka prihoda od 2% i omogućilo bi povećanje dobiti. To je više nego dovoljno za nadoknadu dosad pretrpljenih gubitaka u uvjetima trgovanja. Situacija je vrlo drukčija u SAD-u. Kao najveći svjetski proizvođač nafte i prirodnog plina, on izvozi onoliko energije koliko uvozi. Američki uvjeti trgovanja stoga uopće nisu pretrpjeli, a uvozne i izvozne cijene porasle su za isti iznos. Međutim, plaće su porasle za više od 6%, prema praćenju plaća banke Federalnih rezervi u Atlanti, što znači da je SAD mnogo bliži inflacijskoj spirali od Europe.

Koliko je pouzdano europsko ograničavanje plaća? Kako sada stvari stoje, EU bilježi veću inflaciju dobiti nego u plaćama, unatoč ukupnom gubitku prihoda. A pad realnih plaća posebno je teško prihvatiti kada je dobit u porastu. Zapravo, zahtjevi za povećanjem plaća već rastu diljem eurozone. Primjerice, utjecajni njemački sindikat IG Metall poziva na povećanje plaća radnicima u metaloprerađivačkoj industriji za 8%, koja trenutačno uživa u visokoj dobiti. Kako bi održale društveni mir, nekoliko zemalja, uključujući Njemačku, uvelo je dvoznamenkasto povećanje minimalnih plaća.

Unatoč tome, dogovoreno povećanje plaća dosad je ostalo skromno, od oko 4%, navodi Europska središnja banka (ECB). Trenutačne plaće mogle bi se dodatno povećati jer poslodavci u sektorima koji bilježe manjak odlučuju da se radnicima isplati isplatiti premiju. Ipak, malo je naznaka da će plaće u skorije vrijeme sustići inflaciju. Glavni razlog za to je taj što vlade diljem Europe isporučuju izravne transfere kućanstvima kako bi nadoknadile veće troškove energije. Primjerice, njemačka vlada predstavila je paket pomoći koji uključuje paušalnu isplatu za zaposlenike i subvenciju troškova grijanja za kućanstva na stambene naknade.

Vlade pomažu ECB-u

Španjolska vlada subvencionira troškove prirodnog plina za proizvođače električne energije. Takav pristup zadržavanju cijena električne energije manjkav je jer potiče korištenje plina u vrijeme kada ruski predsjednik Vladimir Putin prijeti smanjenjem opskrbe. Međutim, takvi programi upućuju na novi društveni ugovor koji se pojavljuje u Europi: vlade štite radnike od najvećeg dijela većih troškova energije u zamjenu za to da radnici ublaže svoje zahtjeve za povećanjem plaća.

Nakon globalne financijske krize 2008., opetovana kritika okvira eurozone bila je da nepostojanje fiskalne vlasti znači da je Europska središnja banka jedina važna. Ovaj put izgleda drukčije. Vlade su uskočile u pružanje potpora dohotku čime pomažu u sprečavanju inflacijske spirale u stilu 1970-ih i znatno olakšavaju posao Europskoj središnjoj banci.v